Prošli je tjedan bio potvrda onoga što znamo o hrvatskoj politici. HDZ se suočio s nekoliko neugodnih događaja od kojih svakako treba izdvojiti presudu u slučaju FIMi medija. S druge strane, SDP, kao nominalno najveća oporbena stranka, u apsolutnom je kaosu i krizi. Možemo!, kao najvažnija nova snaga u hrvatskoj politici, suočava se s tranzicijom od opcije uspješne na izborima prema opciji koja želi uspješno vladati. Domovinski pokret je, pak, fragmentiran i ostao je bez osnivača, nakon serije bizarnih unutarnjih obračuna.

Ukratko, koliko god HDZ bio u trenutačno neugodnoj situaciji, na duge staze, a time podrazumijevamo razdoblje do kraja Plenkovićevog mandata, može biti bez brige. Parlamentarna većina je stabilna, a turbulencije u drugim strankama ukazuju samo na povećanje bazena potencijalnih “žetona”, kako su se posprdno počeli nazivati zastupnici koji iz oporbe priđu vladajućoj većini. Stoga su i neugode manje neugodne, jer efektivno neće utjecati na očuvanje vlasti.

Pritom ponašanje Plenkovića i vrha HDZ-a ukazuje na duboku svijest o tome da se nalaze u komfornoj situaciji. S jedne strane, bio je vidljiv potpuni izostanak neugode zbog presude kojom je osuđena stranka. Jasno je da Sanaderov i Plenkovićev HDZ nisu ista stranka u smislu kadrova, politika, strukturne pozicije..., ali to je i dalje ista organizacija i apsolutno izbjegavanje da se u tome smislu uputi makar isprika, govori o vrlo komotnoj i sigurnoj poziciji. Dapače, na trenutke smo imali osjećaj kao da bi novinari trebali biti ti koji se moraju zamisliti zašto uopće postavljaju takvo pitanje. Nažalost, to je simptom iznimno niskih i političkih i pravosudnih standarda u Hrvatskoj.



Prema istraživanjima Eurobarometra i UN-a Hrvatska je jedna od zemalja Europske unije s najvećim indeksom percepcije korupcije, ali istovremeno i s najvećom tolerancijom na nju, a korupciju se u očima najviše povezuje s politikom na svim razinama, od lokalne do državne. Pridodamo li tome i politički ovisno sudstvo, a čija se svaka važnija presuda promatra kroz političke naočale i tako interpretira, jasno je da i ova presuda predstavlja trenutačnu neugodu, ali strukturno nebitnu stvar. Realno, tri godine do novih izbora u političkom smislu predstavljaju vječnost. Ukratko, HDZ i Plenković, ako se ne dogodi nešto zaista nepredviđeno, kraj mandata dočekat će vrlo komotno.

Oporba im pritom apsolutno pomaže, jer su i trenutačno najveća opozicijska parlamentarna stranka i glavni donedavni izazivač na desnici u rasulu. SDP je potpuno propustio kapitalizirati dobre rezultate na europarlamentarnim i predsjedničkim izborima i, umjesto da iz njih izvuče razumne zaključke, izbore za Sabor uspostavio je na posve drugim načelima. Za razliku od europarlamentarne liste, koju je nosilo nekoliko “teškaša” te Milanovića kao predsjedničkog kandidata, SDP se odlučio na stranačke anonimuse koji nisu donijeli nikakav rezultat, a očito je da su primarno upleteni u kojekakve unutarstranačke sukobe koji sada uništavaju stranku iznutra.

Domovinski pokret je, pak, u sličnoj situaciji i pokazuje da se hrvatska desnica naprosto ne može ujediniti, jer su u njoj mesijanski porivi prejaki, samo što ima mnogo Mesija, a malo postotaka koje bi dijelili, i zato kao gljive poslije kiše niču nove i nove desne konstelacije s uvijek istim ljudima.

Možemo! su zaokupljeni istovremenim pokušajima čišćenja Bandićevih Augijevih štala te uspostavljanjem funkcionalnog aparata za upravljanje Zagrebom, što nužno dovodi do velike medijske pozornosti i promatranja svakog poteza pod povećalom.



Ukratko, za HDZ nema problema i izvjesno je da ćemo uskoro živjeti praktički u “Plenkovićevom desetljeću”, koje će nam omogućiti da evaluiramo dosege njegove vladavine prije 2024., koju mediji već nazivaju “superizbornom”. A ti dosezi, realno, nisu osobiti. Hrvatska već desetljećima gleda kako je ekonomski prestižu nekad slabije razvijene zemlje europskog istoka, dok u odnosu na prosjek Europske unije napredujemo puževim korakom. Istovremeno se u samoj Hrvatskoj odvija jasno raslojavanje na sve razvijeniji glavni grad i uski obalni pojas, odnosno proces metropolizacije i litoralizacije, koji se jasno odražava i na demografsku sliku, pa je tako pod posebnim udarom Slavonija (unatoč pompozno najavljivanim projektima), ali i Banovina koja je stradala u potresu. Uz to, nastavljeno je i klizanje povjerenja u institucije, pad indeksa demokracije, procjene neovisnosti sudstva... Ipak, uz sve to rejting stranke ne pada, jer Hrvatska nije loše, nego osrednje vođena zemlja, dovoljno stabilna da bude predvidljiva u svojoj osrednjosti.

Sumarno, HDZ ne mora brinuti za svoj rejting ako se okolnosti drastično ne promijene. U situaciji u kojoj su glavne oporbene stranke zauzete same sobom, ili tek otvorenim izazovima, glavna Plenkovićeva briga je kako ostati, da citiramo pjesmu grupe Pavel, autentično osrednji.