Koliko je za suvremeno društvo u cjelini, uključujući i RH, važna politička pismenost u širem smislu, napose danas, kad je sve, pa i politika, sastavni dio globalno umreženog digitalnog doba, kad dominiraju društvene mreže i kroz njih ovodobno "društvo spektala"- pitali smo doc. dr. sc. Davora Nikolića s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Pođemo li od idealističke definicije, u koju samo još rijetki vjeruju, da je politika javna djelatnost namijenjena općem dobru, jasno je da se od svih punoljetnih građana očekuje određena razina političke pismenosti, jer je to jedini način kojim se u demokratskim društvima mogu korigirati ili spriječiti političke anomalije. Nažalost, svjesni smo da je u posljednjem desetljeću javnost postala apstraktniji pojam nego ikad prije jer je globalno digitalizirano društvo omogućilo snažnu diferencijaciju glasačkoga tijela, a posljedično i polarizaciju.

Upravo je visok stupanj polariziranosti oko određenih tema (manjinska prava, migrantska kriza, ekološke teme, rodne politike itd.), prema mojem mišljenju, dobrim dijelom rezultat kreiranja javnoga mišljenja preko društvenih mreža i pretvaranja virtualne debatne pozornice u prostor svađe, uvreda i govora mržnje. Velika je opasnost za demokratsku raspravu i tzv. kultura isključivanja (cancel culture) jer ona u osnovi znači nemoć pojedinca, pa i cijelih skupina, da se nosi s drugim i drugačijim, nemoć da se prihvati mogućnost alternative i drugačijeg pogleda na određeni problem. Demokracija se u antičkoj Grčkoj razvila u otvorenim raspravama, a ostracizam je bio rezerviran samo za one koji su se grubo ogriješili o zakone - ne bismo smjeli dopustiti da dvadesetak stoljeća poslije virtualni forumi više sliše paleolitskim špiljama nego svijetlim primjerima antičkih agora.

S tim u vezi, ali i općenito s percepcijom stvarnosti, može li se zaključiti da nisku razinu političke pismenosti u društvu kakvo je hrvatsko zlouporabljuju populisti, ekstremisti i demagozi, ali i mediji, kako lijevi tako i desni...?

- Apsolutno. Kada imate virtualne zajednice koje nemaju razvijeno kritičko mišljenje, kada većina internetskih korisnika ne razlikuje činjenice od stavova, kada se više vjeruje influencerima nego znanstvenicima, onda imate više nego plodno tlo za manipuliranje, pa i usijavanje. Dovoljno je sjetiti se nemira na Capitolu početkom godine da postanemo svjesni kako se i naizgled čvrste demokratske institucije mogu poljuljati iz temelja. Koronakriza bila je samo katalizator, a, možemo reći, i lakmus-papir, koji je pokazao razmjere političke nepismenosti na globalnoj razini, a Hrvatska, kao zemlja demokracije u razvoju, tu može proći samo gore od prosjeka. U tom kontekstu svakako preporučujem novu knjigu Gabrijele Kišiček, Homo politicus, jer nam ona opisom retoričkih vještina nužnih za dobroga političara pokazuje dobre i loše političke primjere, a koji nam mogu biti uzor odnosno opomena.

Kako do veće i bolje političke pismenosti u Hrvatskoj, kako se politička pismenost odražava na širu sliku demokracije, društvenu svijest...?

- Politička pismenost ne stječe se samo školskim predmetima ili izvannastavnim aktivnostima koje formalno sadržavaju političko nazivlje. Kritičko se mišljenje, koje je temelj političke pismenosti, mora razvijati kontinuirano, kroz cjelokupno školstvo, u svoj njegovoj vertikali. Kritičko mišljenje nije kritizerstvo, nije a priori negativan stav prema svemu, ono podrazumijeva intelektualni napor i konstantan oprez u susretu s informacijama. Moramo si stalno postavljati pitanja: Odakle dolazi ta informacija? Što je u njoj zapravo novo? Što je u toj informaciji stav, a što činjenica? Što su logičke potkrjepe za iznesene stavove? itd. Politička retorika temelji se ponajprije na govornikovoj osobnosti, a potom na njegovoj ili njezinoj sposobnosti umovanja i sposobnosti djelovanja na publiku, te je zbog te činjenice iznimno važno imati kritički odmak od političara i kreatora javnoga mišljenja. Svi smo ljudi i na sve djeluje nečija karizma i sposobnost uvjeravanja, ali moramo se uvijek pitati: Što ta osoba zapravo govori? Ima li to smisla? Je li to ostvarivo u praksi? itd. Kada naučimo postavljati prava pitanja, onda postajemo odgovorni čuvari demokracije, njezinih institucija i vrijednosti.

Što država treba činiti da se popravi politička pismenost? Može li se nešto više učiniti kroz obrazovni sustav? Mnogi kažu da je manji problem ako je dio odrasle i starije populacije politički slabo pismen od činjenice da su mladi po tome još gori... Vaš komentar?

- Na mladima svijet ostaje. To nije floskula, nego podsjetnik na važnost obrazovanja. Ako nemamo povjerenje u obrazovni sustav (a to je nepovjerenje dobrim dijelom izraslo na podlozi lažne slobode govora na internetskim platformama), onda nemamo povjerenja ni u budućnost. Ne smijemo ostavljati svijet lošijim nego što smo ga zatekli, ne smijemo u doba nevjerojatnoga tehnološkoga napretka intelektualno devastirati društvo.

Potičimo mlade da budu otvorena duha, da istražuju, da budu kreativni, ali omogućimo im istovremeno da obrazovanjem steknu strukturiranost, kritičke temelje i solidnu popudbinu znanja kojima će, vjerujem duboko u to, graditi svijet slobodnoga mišljenja, a time i stvarnoga napretka. (D.J.)