Prosječnom Europljaninu gotovo da je u genima usađena podsvjesna odbojnost prema Mongolima. Ona proizlazi iz pukog straha iz vremena kada su Mongoli pod Džingis-kanom pokorili gotovo cijelu Aziju i velike dijelove istočne Europe, tako da se Mongolsko Carstvo protezalo od Japanskog i Žutoga do Crnoga mora. Učinkoviti su bili zbog više razloga, a osnovni su inspirativni Veliki kan te lokalni kanovi, zatim do savršenstva svladane tehnike manevarskog i psihološkog rata i vojnici izuzetne spretnosti, spremnosti, prilagodljivosti, skromnosti i poslušnosti.

Onodobni europski putopisac Giovani di Pino o njima je zapisao: "Tatari odnosno Mongoli najodaniji su ljudi na svijetu kada je riječ o odnosu prema svojim vođama i nikada im ne lažu, a svakom je jasno da će biti ubijen ako se povuče iz bitke." Zanimljivo, iako im je jedinstvo počelo slabjeti već pred kraj 13. stoljeća, do 15. stoljeća nije zabilježen nijedan slučaj pobune ili otkazivanja poslušnosti na višim razinama zapovijedanja. Nakon Džingis-kana najpoznatiji mongolski car bio je Kublaj-kan, koji je u Kini zasnovao dinastiju Yuan. Usporedno su postojali Čagatajev kanat na turkmenskom području, država Ilkanida u Perziji i Zlatna Horda u južnoj Rusiji. Od kraja 14. i u 15. stoljeću klasična se vladavina Mongola postupno urušava. U Kini su prvo sinizirani te ubrzo potpuno istisnuti od dinastije Ming 1368., a u Rusiji se zbog podjela raspala Zlatna Horda. Na tom su području nastali samostalni kanati poput kazanjskog, astrahanjskog, sibirskog i krimskog, koji je izdržao gotovo do 19. stoljeća.

Usporedno s raspadom drugog Mongolskog Carstva, nastala je pod Timurom-lenkom, koji se sam proglasio potomkom Džingis-kana, nova država sa središtem u Samarkandu (današnji Uzbekistan). On je od 1369. do 1402. osvojio područje Inda, Perziju, Horezm, Malu Aziju i Siriju. Nakon njegove smrti sve je propalo, osim područja Kabula, gdje se održao kao samostalni vladar Baber, Timurov potomak. Šireći vlast na jugoistok, Baber je utemeljio državu Velikog mogula s prijestolnicom u Delhiju (1526.). Njegovi potomci, veliki moguli Akbar i Aurangzeb zagospodarili su cijelom Indijom, osim krajnjim jugom. Nakon Aurangzebove smrti država Velikoga mogula propada. Od polovine 18. stoljeća Veliki mogul u Delhiju pada pod kontrolu Britanskog Carstava. Mongolija je bila pod kineskom vlašću od 1691. do 1911. Slavni Mongoli su do kraja dokrajčeni 1924., kada je proglašena Narodna Republika Mongolija, koja je bila satelit SSSR-a. Tada je u ambiciji sovjetskog vodstva da od Mongolije naprave modernu komunističku državu, tradicionalno nomadsko stanovništvo prebacivano je u glavni grad Ulan Bator (Crveni junak) i druge gradove, a za vrijeme staljinističkih čistki ubijeno je približno 38 tisuća Mongola, među kojima svi intelektualci te oko 18 tisuća budističkih redovnika. Uz to su uništeni svi budistički samostani s cjelokupnim kulturnim blagom i knjižnicama.

Na krilima promjena u istočnoj Europi pojavio se 1990. u Mongoliji demokratski pokret. Prvi slobodni izbori održani su 1992. Iste godine donesen je ustav prema kojemu je Mongolija republika, unitarna, parlamentarna država. Predsjednik je na čelu države koja je administrativno podijeljena na dvadeset i jednu pokrajinu i glavni grad Ulan Bator. Na parlamentarnim izborima 2016. i 2020. pobjeđuje Mongolska narodna stranka. Njezin vođa Ukhnaagiin Khürelsükh pobijedio je na predsjedničkim izborima u lipnju ove godine.

U geografskom smislu Mongolija je država bez izlaza na more i graniči samo s dva susjeda, Rusijom i Kinom. Veći dio zemlje leži na visoravni, na zapadu se do četiri tisuće metara uzdižu planine Altay, a na jugu se nalazi surova pustinja Gobi. Najvažnije obilježje Mongolije su goleme stepe koje su u demografskom, gospodarskom i vojnom smislu nezgodne i nesigurne za život.



Većinsko stanovništvo su Halha Mongoli, a tradicionalne mongolske zemlje nalaze se unutar granica Kine u takozvanoj unutarnjoj Mongoliji, otkud se potkopava sigurnost na južnim granicama Mongolije i vrši asimilacija malobrojnih Mongola u Han kulturu. U samoj Mongoliji taj "anektirani" dio zovu Južna Mongolija jer smatraju izraz Unutarnja Mongolija sinocentričnim, odnosno da izražava kineski imperijalizam. Kako god, kineska Autonomna regija Unutarnja Mongolija ima 25 milijuna stanovnika, a vanjska (država) Mongolija tek tri milijuna, od čega gotovo polovina živi u glavnom gradu. Danas kapitalizam ponovno potiskuje stočarstvo i poljoprivredu za račun teške industrije, odnosno rudarstva. Naime, zbog golemih nalazišta ugljena, bakra, zlata, urana i rijetkih zemljanih elemenata, vlada unatrag dva desetljeća potiče strana ulaganja u rudarstvo, zbog čega Mongoliju ponekad nazivaju i "Minegolija".

Za sada je rudarstvo većinom koncentrirano u južnoj provinciji Ömnögovi, u pustinji Gobi, gdje se nalaze megarudnici Tavan Tolgoi (ugljen) i Oyu Tolgoi (zlato, bakar i srebro). Prije samo dvadesetak godina Ömnögovi je bila najslabije naseljena pokrajina u ionako nenaseljenoj Mongoliji. No kada su zapadni stručnjaci obznanili da se mineralno bogatstvo Mongolije procjenjuju između jedan bilijun i tri trilijuna dolara ugljena, bakra i zlata..., zavladala je histerija! Kako to već biva, vlada je naglo pristigli novac i kredite počela trošiti bezveze i izvan svojih mogućnosti, a kad su cijene robe pale, nije više mogla otplaćivati kredite. Državni dug je 2017. dosegnuo neodržive razine, pa ih je preuzeo Međunarodni monetarni fond dodijelivši im namjenskih 5,5 milijardi dolara kredita. Danas se vlada na unutarnjem planu muči s visokom nezaposlenošću, zaštitom okoliša i problemom rezervi pitke vode. Suše i dezertifikacija (opustinjavanje) već su odavno presušili na stotine mongolskih rijeka i jezera, a rudarstvo, koje zahtijeva goleme količine vode za obradu, dodatno degradira zemljište i vode. Posebno je to vidljivo u blizini rudnika Oyu Tolgoi. Otkriven 2001., prema vlasniku australsko-britanskoj rudarskoj tvrtki Rio Tinto, sadrži ponajveća nalazišta bakra i zlata na svijetu. U tom pojedinačno najvećem projektu u Mongoliji radi otprilike 2500 zaposlenika. Dok su tamo, rudari žive u novosagrađenom gradiću Mazaalai, koji je dobio ime prema vrsti medvjeda iz pustinje Gobi. Grad ima svu infrastrukturu poput aerodroma, frizerskog salona, kina, trgovina i kafića. Iako su u poslovnom i organizacijskom smislu rudnik i prateća infrastruktura Oyu Tolgoia standardizirani, sve je pod nadzorom zaštitara okoliša jer je izvođač preusmjerio rijeku Undai za potrebe rudnika. Nadzor su isposlovali tamošnji stočari preko žalbe ombudsmanu (pučki pravobranitelj) Svjetske banke tvrdeći da je taj zahvat potpuno isušio lokalne bunare i tako im ugrozio egzistenciju i opstanak na djedovini.



Sve u svemu, društveni "dizajneri" više ne mogu odustati od gospodarstva zasnovanog na rudarenju koje čini 23 % ukupnog mongolskog bruto društvenog proizvoda. A glavno pitanje koje ih muči jest kako izvesti te sirovine, jer Mongolija nema pomorskih i riječnih luka te im željeznička mreža nije kompatibilna s kineskom. Stoga gotovo sav izvoz ide kamionima, koji se zbog velike gustoće prometa odvija sporo usporedno izazivajući golema opterećenja za okoliš. Ukupno uzevši, u modernoj povijesti i skoroj budućnosti Mongolija potpuno ovisi o milosti Kine i Rusije, što mongolske političare gura prema trećim zemljama. Ta se politika zove "Third Neighbor". Izraz "treći susjed" prvi je put spomenuo američki državni tajnik James Baker tijekom sastanka s mongolskim čelnicima za vrijeme svog posjeta u kolovozu 1990., misleći pri tome na SAD kao trećeg susjeda. Taj su koncept preuzeli mongolski "dizajneri politike" i na kraju se formalizirao u vanjskoj politici i zakonodavstvu. Zemlje donatori pomogle su Mongoliji da prebrodi teškoće nakon iznenadnog prestanka sovjetskih ulaganja i subvencija, vodeći zemlju do prijelaza na tržišno gospodarstvo i liberalnu demokraciju.

Mongolija je postala članicom Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1997., Saveza država Jugoistočne Azije (ASEAN) 1998. i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) 2012. Iako je mongolska vojska mala, ona se dobro transformirala uz pomoć SAD-a i UN-a i aktivna je članica međunarodnih mirovnih kampanja. Općenito su najbolji "treći susjed(i)" Mongolije Japan, Turska, SAD, EU, Indija i Južna Koreja, koja im je ujedno solidni trgovački partner te u njoj radi i studira trideset tisuća Mongola. Ipak, koliko god da Mongolija ima zamišljenih tzv. trećih susjeda, otrežnjujuća je činjenica da ima samo dva stvarna. Od ta dva danas je sudbonosna njezina potpuna gospodarska ovisnost o Kini. U tom smislu dvije zemlje imaju ugovor o prijateljstvu i suradnji, a Mongolija je i promatrač u Šangajskoj organizaciji za suradnju (SCO). Kina je danas najveći trgovinski partner Mongolije, od koje prihvaća gotovo pedeset posto izvoza te ulaže u njezine rudnike. Kina je uz to Mongoliji dopustila korištenje luke Tianjin kako bi ona mogla prodavati robu dalje. Drugi stvarni susjed je naravno Rusija.