Mnogo je elemenata koji utječu na “fenomen” influencera, odnosno njihovu aktualnost u današnje vrijeme. Zato se ovdje želim ograničiti samo na jednu karakteristiku, nešto treba imati u vidu da bi se moglo bolje razumjeti njihovu popularnost. To je u pravom smislu riječi potreba današnjeg čovjeka, osobito mladih ljudi - “biti vidljiv”. Netko će reći da je riječ o pukom ekshibicionizmu, čemu su sklone pogotovo neke skupine ljudi. Međutim, treba spomenuti da taj fenomen (vidljivosti) ima mnogo veće značenje te da je, kako ističu mnogi mislioci, ono pitanje identiteta.

Ako je francuski filozof René Descartes ustvrdio da je kriterij svega i moga postojanja “mislim dakle jesam”, analogno neki kažu da taj kriterij treba danas promijeniti da glasi: “vidim, vide me, dakle postojim”. Polazeći od osjećaja anonimnosti, a počesto i osamljenosti, koja veoma često obuzima današnjeg čovjeka, potreba da bude vidljiv zapravo postaje put i način odgovora na želju za potvrđivanjem i priznanjem. Tek onda kada sam “vidljiv”, mogu biti prihvaćen i priznat unutar društva. Riječ je o vlastitom eksponiranju kako bi se postiglo prihvaćanje i pozitivni stav o sebi. S druge strane, gotovo paralelno s “imperativom” vidljivosti, doživljava se strah od “biti nevidljiv”, što znači biti marginaliziran, nezapažen, suvišan...

Kroz tu prizmu u širem kontaktu može se promatrati i čitav spektar najrazličitijih reality (televizijskih) programa. Mnogima takvi programi, odnosno takve emisije, postaju veoma jednostavno sredstvo pristupa javnoj sceni - postaju poznati i “priznati” nakon nekoliko nastupa, pojavljivanja na sceni, pokazivanja svojih talenata... veoma često i pod cijenu da trebaju žrtvovati i vlastitu intimu! Važno je spomenuti da takva logika, odnosno način djelovanja, oblikuju ne samo vrijednosni sustav nego usmjerava na razvoj jednoga načina mišljenja, utječe na društvo, mijenja načine interakcije...

Zahtjev za vidljivošću može se promatrati u uskoj povezanosti s civilizacijom slike, u kojoj je ekran/zaslon/monitor glavni simbol. Sve je manje neposrednog kontakta i dodira sa “stvarnim” svijetom. Barus-Michel će slikovito reći da današnji čovjek stavlja svijet na ekran, shvaća ekran kao svijet, a istovremeno vjeruje da je to što je postavio na ekran stvarno. U svemu tome treba govoriti i o promijenjenim odnosima, odnosno novom načinu doživljavanja životnoga prostora, te novom načinu doživljavanja nekih temeljnih kategorija našega života (npr. drugačiji način doživljavanja kategorija vremena i prostora).

Pojava novih medija, odnosno društvenih mreža, otvara čitav spektar ne samo novih mogućnosti predstavljanja i vidljivosti nego se nude i mogućnosti interaktivnosti, neposrednog odgovora kao i anonimnosti. Važan preduvjet je stalna prisutnost, što konkretno znači i potrebu neprestane produkcije i ponude (slika) odnosno raznih drugih sadržaja. Potvrda prihvaćanosti postaju “lajkovi”. I obrnuto, nije li - pogotovo za djecu i mlade - jedna od najvećih kazni i poniženja kada su neprihvaćeni ili izbačeni iz bilo koje grupe!



Da bi mogla vršiti svoje poslanje i da bi navještaj mogao biti razumljiv današnjem čovjeku, Crkva je pozvana neprestano promatrati konkretni život pojedinaca i društva te nastojati govoriti jezikom koji će čovjeku određenoga vremena biti razumljiv. Novi kulturalni kontekst, novo ozračje i novi načini komunikacije, predstavljaju za Crkvu veliki izazov. Slikovito rečeno, ako je Crkva stoljećima govorila latinski, sada je pozvana govoriti “digitalnim” jezikom i kodom, zalaziti u virtualne prostore, uočavati način govora, razmišljanja i komuniciranja današnjega čovjeka. Nije dakle riječ o jednostavnom “pretakanju” evanđeoske poruke u suvremeni govor, nego se Crkva nalazi pred zahtjevom preispitivanja načina na koji ona sama komunicira, načina vlastitoga govora i djelovanja. Bez takvoga promišljanja teško da će moći susresti današnjeg čovjeka, društvo i kulturu. U suprotnom, ako ne bi bila prisutna u današnjim medijima, ona riskira ostati na rubovima života društva.

Međutim, potrebno je isto tako spomenuti da je, uz imperativ prisutnosti u virtualnim prostorima, Crkva pozvana da bude svjesna posebnosti svoga poslanja. Misterij koji naviješta nikada nije u cijelosti priopćiv i zapravo čovjeka nadilazi. Medijski kontekst ili medijska logika koja nerijetko zahvaća, a negdje i preplavljuje, mnoga područja života, ne bi smjela profanizirati poruku Otajstva. Zato je pozorno promatranje logike medijske banalizacije ili medijskoga spektakla, stalni zahtjev za Crkvu. Da bi to mogla ostvarivati, Crkva je upućena na dijalog sa svijetom medija, u čemu ona sama može mnogo toga naučiti od medija, ali isto tako, taj isti medijski svijet, obogatiti.