Bio sam ganut što u ovo, rekao bih glupo vrijeme, na jednome mjestu nailazim na toliko poštenja, ljudskosti i dobrote kao u Domu za starije i nemoćne osobe na Drinskoj. Nije taj osjećaj od jučer, tako je već sedam godina, koliko je moj otac ondje živio. Osoblje tog doma, vjerujte mi, vraća vjeru u ljude, pokazuje empatiju kakvu nisam nigdje drugdje doživio.

Riječi su ovo Osječanina Zdravka Džanka čiji je otac, 90-godišnji Grgo Džanko, nedavno preminuo u Domu. Nakon njegove smrti, priča naš sugovornik, doživio je nešto što će pamtiti cijeli život.

- Moj je otac u posljednje vrijeme bio dementan. Nakon što je niz godina proveo u depadansi, premješten je u stacionarni dio ustanove. Smještaj u Domu plaćao je svojom mirovinom, a ostatak mirovine čuvao je za džeparac. Nakon što je preminuo, osoblje Doma mi je, uz njegove osobne stvari, predalo i određenu količinu novca koji su svojedobno našli u njegovim hlačama. Ja za taj novac nisam znao, a naknadno sam čuo da je osoblje novac pronašlo i potom ga je, kako moj otac nije samostalno raspolagao novcem, glavna sestra pohranila na sigurno te mi ga je predala nakon očeve smrti - ispričao je još uvijek vidljivo potreseni Džanko.

Dodaje kako je i tijekom svih sedam godina zamijetio veliku požrtvovnost cijeloga osoblja, od čistačica preko njegovateljica do sestara, općenito svih koji su o njegovu ocu skrbili. Sviđalo mu se, kaže nadalje, što je pri svakoj posjeti njegov otac bio uredan, počešljan, zadovoljan, a kako je bio razgovorljiv, kaže Džanko, osoblje se s njim rado šalilo i razgovaralo kao da im je član obitelj. Koliko je Grgo Džanko bio oduševljen smještajem pokazalo se i tijekom lockdowna, kad je svome sinu rekao da mu nimalo ne smeta što ne može izići iz ustanove. U to vrijeme demencija još nije nastupila i Džanko kaže da je s njim, osim svakodnevno telefonski, komunicirao i preko ograde dvorišta. Kad je na red došlo cijepljenje, Grgo je bio među prvima koji je primio cjepivo, a preminuo je, priča njegov sin, isključivo od starosti, i to na mjestu koje je volio i gdje je bio voljen i poštovan.

- Oduševljen sam tom velikodušnošću osoblja do kraja očeva života, a kad je preminuo, socijalna radnica nije mogla suspregnuti suze. Moj je otac ondje boravio sedam godina i svi su ga znali, a zahvaljujući odličnoj skrbi, do posljednjega trena bio je u sigurnim rukama, okružen brigom i pažnjom - poručuje Džanko.

Da je obostrana suradnja, ona između ustanove i obitelji, bila na zavidnoj razini i u ovome slučaju, potvrđuje i ravnatelj Vjekoslav Ćurić koji ima samo riječi hvale i lijepa sjećanja za Grgu Džanka.

- Uvijek je bio zadovoljan, vrlo korektan i pristupačan, kao i velika većina ostalih korisnika i obitelji čiji su članovi kod nas. Obitelj Džanko uvijek je bila spremna za suradnju - kaže nam ravnatelj Ćurić. Dodaje kako je, kad je u pitanju pronalazak novca, ili kakvih drugih vrijednih stvari, pravilo i obveza predati ga obitelji. Takvih situacija ima, a i ovaj primjer govori o savjesti i empatiji djelatnika. To je, uostalom, i potaknulo Zdravka Džanka da u ovoj, njemu tužnoj situaciji, pohvali humanost i poštenje za primjer drugima.