Kad je koronavirus iz kineskog Wuhana krenuo u svoj smrtonosni pohod svijetom, nitko nije mogao pretpostaviti da će pandemija trajati sad već gotovo dvije godine. Također je i malo tko očekivao da ćemo tako brzo dobiti cjepivo i da će početi cijepljenja. Ipak, problemi su i dalje golemi, uključujući i nove koronasojeve, kao i upravo aktualan 4. val zaraze koji uzima danak i u Hrvatskoj. U cijelom tom i takvom kontekstu, komunikacija je iznimno važna. O tome svemu razgovarali smo s Ankicom Mamić, komunikacijskom stručnjakinjom i vlasnicom Agencije IMC, iz Zagreba.

Može li se zaključiti da je svijet već umoran od pandemije kojoj se zasad ne vidi kraja?

- Da, sigurno smo svi već umorni, i nitko nije očekivao da će potrajati, evo, već gotovo dvije godine. Ipak, i korona će proći, kao što su prošle i druge epidemije. Sjetimo se Španjolske gripe koja je trajala oko tri godine. Isto tako neupitno je da se svijet zbog pandemije promijenio. Koliko nabolje, a koliko nagore, tek ćemo vidjeti u godinama koje dolaze. Kao i poslije svake krize, svijet će se nužno suočiti s posljedicama koje je u raznim aspektima izazvao nenormalan način života.

Živimo u digitalnom komunikacijskom dobu u kome je, osim informacija, i bezbroj dezinformacija, što sve ljude zbunjuje. Kako u cijeloj toj i takvoj percepciji stvarnosti razlučiti istinu od laži?

- Jedna od štetnih posljedica snažnog razvoja tehnologije jest i činjenica da danas svatko može biti medij. Sjetimo se koliko je kanala i faza odobravanja nekada nešto moralo proći da bi postalo vijest i doprlo do javnosti. Razvojem društvenih mreža danas svatko može biti medij i napisati što i kako želi. No, što je tu zapravo važno? Važno je kome se vjeruje. Reputacija koja generira povjerenje rezultat je dugogodišnjeg i kontinuiranog rada na percepciji institucije ili osobe. Nažalost, izgradnji ugleda u Hrvatskoj se i dalje ne pridaje dovoljno značaja. I dalje većina smatra da su odnosi s javnostima kojima se mi bavimo, zapravo odnosi s medijima, što je samo jedan manji dio našeg posla, ali najvidljiviji. Sve ono drugo što se kroz odnose s javnošću treba napraviti teško dopre do medija, i zapravo se ne primjećuje.

Sindrom manjka povjerenja u institucije također je sve izraženiji, kako to popraviti?

- Hrvatska, kao država, još uvijek nema komunikacijsku strategiju i to sigurno utječe na percepciju institucija kod nas. Ljudi najmanje vjeruju politici i političarima, a oni su ti koji upravljaju komunikacijom birajući stručnjake koji će javno istupati o različitim temama. Treba, naravno, reći i da je koronakriza bila, i još uvijek jest, veliki problem za epidemiologe, jer su se susreli s nečim prilično nepoznatim i nepredvidivim, pa su i sami bili prisiljeni često mijenjati stavove i mišljenja. Pritisak pred kojim su se našli zasigurno nije mali, jer od njih se očekivao brz odgovor i rješenje krize. Tako je od prvotne velike podrške radu Stožera ubrzo došlo da pada povjerenja, i većina se tada ponovno okrenula svom “bazenu” ljudi kojima su okruženi i kojima inače vjeruju sukladnom svom svjetonazoru, odgoju ili obrazovanju, pa prema tome i kreiraju svoje mišljenje. Tako je za nekoga nešto fake news, a za nekoga nepobitna istina. Zato je jako važno upravljati komunikacijama, komunicirati jasno, nedvosmisleno i porukama prilagođenim javnostima kojima se obraćate.

Dio stanovništva i dalje dvoji o potrebi cijepljenja, nošenja maski, ne vjeruje Stožeru ni mjerama koje donosi, pa se i prosvjeduje. Mediji sve to prate, naravno, no nerijetko prevladava senzacionalizam, stvara se komunikacijski kaos, a u svemu tome i neke estradne zvijezde dobivaju prostor da komentiraju sve, pa i znanstvene činjenice... Kako sve to komentirate?

- Ljudi jednostavno odabiru komu će vjerovati, ne na temelju nekog racionalnog kriterija, nego na temelju onoga što drže sebi bliskim. Većini je lakše i komfornije u vlastitom “krdu” kada se suoče s nečim nepoznatim. Ljudi se jednostavno grupiraju uz sebi slične. Trebalo bi napraviti i neku dublju sociološku analizu koliko je to povezano, primjerice sa stupnjem obrazovanja te drugim faktorima.

Uloga medija u svemu tome izuzetno je važna. Razumljivo je kako mediji traže senzaciju, jer je danas snažno prisutna borba za klikove. Isto tako, pozornost čitatelja je sve kraća i mediji trebaju takve vijesti, nešto što će kratko i brzo privući pozornost, pa stoga i estradne zvijezde dobivaju toliko medijskog prostora. Teško je razumljivo kako je, primjerice Vlatka Pokos postala vijest i dobila prostor u medijima zbog svog komentara o Laucu.

Nažalost, i javne institucije posežu za estradizacijom, pa je i Hrvatski zavod za javno zdravstvo u svojoj kampanji za cijepljenje angažirao estradne zvijezde. Kad tijelo javne vlasti ne razumije kako treba komunicirati, što onda možemo očekivati i kome vjerovati? (D.J.)