Kako se približava kraj druge godine otkako smo pod udarom pandemije i koronakrize, svijet je i dalje u iščekivanju konačnog kraja globalne virusne pošasti koji nikako da dođe. U međuvremenu smo dobili cjepivo i krenula su cijepljenja, a s njima i širenje niza teorija urota koje mediji "s guštom" prezentiraju ionako uplašenoj javnosti glede neizvjesnosti s novim četvrtim valom zaraze koji upravo uzima danak i u Hrvatskoj. Također je i svakim danom sve više otkrivanja pomno čuvanih tajni o koronavirusu, pa smo tako proteklog tjedna doznali da je izvjesni Wei Jingsheng, nekad član kineske komunističke partije, a danas zviždač, sve znao i prije nego što se vijest o zaraženima u Wuhanu proširila svijetom, uz dopuštenje vlasti iz Pekinga. O svemu tome i drugim aktualnostima, napose medijskom senzacionalizmu vezanom uz koronu i COVID-19, razgovarali smo s prof. dr. sc. Gordanom Vilović s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Jeste li očekivali da će pandemija trajati toliko dugo i tolikim intenzitetom...? Kako je Vama osobno bilo živjeti i raditi u sjeni korone, epidemioloških mjera i ograničenja...?

- Pripadam ljudima koji nisu proročanski govorili ili nagađali o tome koliko dugo će trajati sve ovo s COVID-om. Jednostavno, nemam takva znanja da bih se uključivala u relevantne rasprave. O tome znam onoliko koliko sam slušala ili čitala od ljudi kojima je to poziv. Ipak, nisam očekivala da će ovo sve tako dugo trajati. Možda više od svega brine neizvjesnost o tome kad ćemo se vratiti u naše uobičajene rutine i život. Kao sveučilišni nastavnik znam da sam se trudila odraditi prošlu godinu korektno u online nastavi, ali sam svjesna da su rezultati mojih napora bili osrednji. Najbolje se to vidjelo na rezultatima ispita. Bilo je frustrirajuće. Dakle, iz mog kuta gledano, sumnjam da društvo može normalno funkcionirati u ovim uvjetima. Sve ovo je imitacija akademskog života. Također, uopće nije jednostavno nositi zaštitnu masku pet-šest sati, putujete li autobusom iz Splita u Zagreb, ali ako nema drugog načina i ako na taj način štitite sami sebe, onda to prihvaćate kao nužnost. Alternativa je da ne putujete! Ništa nije uobičajeno, ali moramo živjeti.

S obzirom na dugotrajnost pandemije, nije za čuditi da je i prosvjeda sve više, pri čemu se događaju i incidenti, srećom kod nas manje, ali su u svijetu sve češći i nasilniji (Pariz, London, nedavno i Ljubljana...). Dojam je da komunikacijski kaos dodatno raste i zbog "sukoba" istine i laži oko koronakrize, da je i dalje problem širenje dezinformacija, što ljude zbunjuje... Vaš komentar.

- Rekla bih da prosvjedi koji se događaju u svijetu, u Europi i u našem najbližem susjedstvu nisu samo prosvjedi i vapaj za slobodnim životom i borba protiv maski ili cjepiva, nego se u te skupine "ukrcavaju" različiti zahtjevi koji nisu isključivo povezani s epidemiološkim mjerama, već ima puno nihilizma i antagonizma prema svemu što dolazi od ljudi koji su na vlasti, neovisno o tome koju ideologiju zastupaju. Svega tu ima. Mislim da primjer iz nama najbliže zemlje - Slovenije - to bjelodano potvrđuje. Kako živimo u demokraciji, ljudi imaju pravo prosvjedovati, ali nažalost ponekad mi se čini da u tim skupinama ima onih koji uopće ne znaju o čemu govore i protiv čega prosvjeduju.

Možemo biti zbunjeni zbog nepregledne količine različitih informacija, ali i posve pogrešnih činjenica koje se šire društvenim mrežama, pa ne čudi rastući broj ljudi koji vjeruju da je cjepivo smrtna presuda. Ili da uopće nema pandemije! Donedavno nisam znala da u 21. stoljeću ima ljudi koji tvrde da je Zemlja ravna ploča, ali ih ima. Nažalost. Društvene mreže otkrile su i tu mračnu stranu ljudskog neznanja. Ljudi svašta pišu i udružuju se u skupine koje promiču neobične ideje koje smo prijašnjih godina mogli vidjeti samo u lošim stripovima. Svakako je taj trend neukosti zabrinjavajućih razmjera. Prema mom mišljenju, problem je još veći kad mainstream mediji preuzimaju te postove i objavljuju ih na svojim stranicama.

Što se RH tiče, u mnogim sredinama (primjerice, u Zagorju, Sinju...) aktualno je nepoštovanje odluka Stožera, pri čemu antivakseri, antimaskeri i drugi negatori korone i epidemioloških mjera vode glavnu riječ. Kako se i zašto takve grupe uspijevaju nametnuti kao relevantan komunikacijski faktor u javnoj sferi? Vidjeli smo u subotu prosvjed u Zagrebu...

- Da, stvarno iz dana u dan gledamo i slušamo svakakve odluke koje ljudi u lokalnim samoupravama donose i preuzimaju nevjerojatnu odgovornost. S jedne strane šokirani ste glupošću, a s druge strane zadivljeni hrabrošću ljudi koji ne osjećaju da mogu biti odgovorni i za smrtni ishod zaraženih osoba u svom gradu. Ne mislim da su ljudi iz lokalne samouprave koji se protive odlukama stožera postali komunikacijski faktor. Ti ljudi mogu biti medijski zanimljivi zbog svojih izjava i stavova, ali ne vjerujem u poseban utjecaj na javnost. Uostalom, primjer iz Sinja pokazao je da unatoč svim čudnim preporukama gradonačelnika, učitelji i nastavnici iz škola su ga ignorirali. Antivakseri, antimaskeri i ini slični drugi imaju se pravo okupljati, i oblikovati svoje stavove. Međutim, na tom skupu u Zagrebu nisam vidjela ni argumentiranost ni artikuliranost u predstavljanju problema. Upravo suprotno.

Medijskog senzacionalizma ne manjka ni u svijetu ni u Hrvatskoj, a neki minorni tipovi (poput izvjesne Bernardu Jug!), ali i neke estradne zvijezde (Cetinski, Bebek...) dobivaju prostor za sve što kažu, ma koliko to što kažu bilo bedasto... Kamo sve to vodi?

- Naravno da je važna uloga medija. Prije svega da se prezentiraju relevantni izvještaji o onome što se zaista događa danas u svijetu. Podatci, brojke i činjenice. Ključni su i istupi dokazanih epidemioloških stručnjaka i znanstvenika kojima treba dati prostora da nam objasne i stave u širi kontekst te brojke i trendove. Na temelju takvih pristupa u medijima, mi nestručnjaci možemo razumjeti bolje problem i donositi racionalne odluke. Žao mi je kad vidim da se u medijima daje nevjerojatno izdašan prostor osobama koje, doduše, jesu javne osobe, ali promiču svoje, katkada, prijeporne i osobne stavove.

O Bernardi Jug ne bih znala ništa da njezine riječi i istupe nisam pročitala u mainstream medijima. S jedne strane je dobro da ljudi znaju kako je to ridikulozno i neodgovorno istupanje, a opet se pitam zašto davati toliki medijski prostor huškačkom izričaju. Kome je to potrebno? Možda samo toj ženi? No kada je ta žena u obrazovnom sustavu, onda to više nije samo njezin problem, nego i škole u kojoj radi. (D.J.)