Kad je u siječnju 2018. na društvenim mrežama objavljena skromna majčina molba za pomoć od samo 2000 kuna kako bi mogla biti uz svoju kćer u KBC-u "Sestre milosrdnice" u Zagrebu, a nakon što je tada 22-godišnja Sara Popović preživjela dva moždana udara, ta hrabra djevojka u mjesecima koji su slijedili postala je sinonim za hrabrost, upornost, čeličnu volju.

Podsjetimo, pisali smo o toj djevojci u nekoliko navrata, pa i kad je samo željela odbaciti štake, koje su joj bila prepreka za samostalno hodanje. U postizanju cilja pomogao joj je tada dr. Joško Glavić ponudivši joj besplatnu neurorehabilitaciju robotikom u svojoj poliklinici, i to nakon što joj je stopalo bilo gotovo nepokretno, a prstima uopće nije mogla micati. Rezultat je bio odmah vidljiv i Sara je odbacila štake, no san o samostalnom hodu tada joj je bio nedostižan. Sve do srpnja ove godine, kad ne samo što je počela samostalno hodati nego i prelaziti respektabilne kilometre ulicama Dalja, gdje živi s majkom Biljanom i očuhom Tihomirom.



- Sve je počelo kad smo bili pozvani na svadbu. Razmišljala sam da i ne idem jer ne mogu ni plesati. No, kad sam došla, povela me atmosfera i, iako se to možda ne može nazvati plesom, bila sam na podiju gotovo cijelu noć. Tad sam shvatila - ako sam mogla toliko izdržati, što me sprječava u ostvarenju moga cilja, a to je samostalna šetnja – priča nam ta 25-godišnjakinja, koja je već tri dana poslije hodala sama, i to najprije do svoje najveće prepreke – nevelike, ali strme stepenice koju do tada nije samostalno mogla prijeći. Nakon što se odvažila, kaže, krenule su suze radosnice, a nakon dva sata pogledala je na svoj pametni sat i šokirala se vidjevši da je za dva sata prešla respektabilnih 9,46 kilometara! Kako kaže, i prije bi prošetala s prijateljicama, no neprestano se preispitivala može li sama i hoće li ju u panici uhvatiti spazam, s kojim se bori godinama. Nakon tih prvih samostalnih koraka, kako sama kaže, konačno se riješila okova vlastitoga uma i vlastitih strahova, odlučivši da će uspjeti u svome naumu. Sjetila se, priča nam, što je već sve uspjela pobijediti i da cilj koji je pred njom nije teško svladati.

Tako je nakon samostalne šetnje krenula i u košnju trave u svome dvorištu, a majci i očuhu rado će, ističe, pomoći i u radu u vrtu. I ne samo to, hrabra se djevojka prihvatila i načiniti kućicu za svog četveronožnog ljubimca, a pranje posuđa potpuno je, našalit će se, otela majci.

- Obožavam rad u vrtu i, iako ne radim sama, osjećam se korisno i super mi je! Nekada možda taj moj rad ili šetnja, ili što već, ne izgleda kako treba, ali doista se trudim u svemu što si zacrtam jer nemam ništa od toga da samo sjedim i prisjećam se što sam sve prošla. Evo, tako sam još prilikom posljednjeg boravka u bolnici, 2019., kad su mi u lubanju ugrađivali plastiku, odnosno tzv. medicinski beton, vizualizirala šetnju i prelazak preko te stepenice koja mi je na putu i, iako je to zdravom čovjeku normalno, meni je to ostvarenje svih mojih snova – ispričala nam je, dodavši da se već priprema i za samostalan odlazak u knjižnicu u Dalju. Naime, iako knjižnica nije na povišenome mjestu, Sara kaže da do nje treba proći centrom, a još uvijek nije sigurna kakve će biti reakcije tamošnjih mještana. No, odvažna kakva jest, vjeruje da će pobijediti i taj iracionalan strah, a već se usudila i prijeći cestu. Pa iako kaže da brojni vozači ne vode računa o poštovanju brzine, ugodno se iznenadi njihovom reakcijom kad ju vide na kolniku. Strpljivo čekajući da ga prijeđe, priznaje, dokazali su joj na određeni način da nije sama, kako je do tada, pogođena svim zdravstvenim nedaćama, smatrala.



- Svaki put kad mislim da nešto ne mogu, nekoliko puta duboko udahnem, sjetim se što sam već pobijedila i sama odradim što treba, bez obzira na to koliko se znojila, koliko paničarila i smišljala razloge zašto ja to ne mogu – iskreno će Sara, koja doslovno ne skida osmijeh s lica.

Kako i ne bi kad je neočekivani prvi, a potom i drugi moždani udar omeo planove ove djevojke, no, rekli bismo, samo nakratko. Iako joj se život potpuno promijenio od prve operacije, ona je našla novi smisao, a situacije koje brojni od nas uzimaju zdravo za gotovo njoj znače sve. Kako smo u više navrata pisali o ovoj djevojci divna duha, bilo nam je potpuno u redu pitati ju, kao pravu zvijezdu, što radi u svoje – slobodno vrijeme.

- Nakon što sam pisala blog o svojim usponima i padovima, sad sam počela čitati knjige i zato mi i jest cilj samostalni odlazak u knjižnicu. Već sam si isplanirala kojim ću putem do nje. Inače, volim kriminalistički žanr, a bacila sam se i u onaj ljubavne tematike i stvarno mi je dan ispunjen! Malo šećem, malo pomažem majci u kući i oko nje, a onda se opustim čitajući. Život je lijep, samo si čovjek mora postaviti prioritete i radovati se malim stvarima. Zvuči kao floskula, ali doista je tako – poručuje 25-godišnja Sara, čija je životna priča, i to iz njezina vlastita pera, objavljena i na američkoj web-stranici www.stormies.com.