Nick Bannister (Hugh Jackman), privatni istražitelj uma, kreće se primamljivim ali mračnim svijetom prošlosti pomažući svojim klijentima da pristupe izgubljenim uspomenama. Živeći na rubu potonule obale Miamija, život mu se zauvijek mijenja kada preuzme novu klijenticu, Mae (Rebecca Ferguson). Jednostavno pitanje izgubljenog i pronađenog postaje opasna opsesija. Dok se Bannister bori da pronađe istinu o Maeinom nestanku, otkriva nevjerojatnu urotu i na kraju mora odgovoriti na pitanje: Koliko biste daleko išli da zadržite one koje volite?

Kada su se upalila svjetla u kinodvorani, gotovo u isti glas rekli smo jedno drugom "ovo su dva i pol sata koja nikada nećemo dobiti natrag". Nažalost, gledajući u posljednje vrijeme holivudske filmove, koji me privuku zbog nekog specifičnog detalja - u slučaju "Putovanja kroz sjećanja" bila su to Wolverinova ramena, oči Thandie Newton, koje su gotovo uvijek negdje između pokvarenosti i tuge, te ime Lise Joy, žene koja nam je sa suprugom Jonathanom Nolanom podarila "Westword" - osjećam se upravo tako, reći prevareno bilo bi hiperbola, ali nije daleko od toga. Ima nešto subverzivno podlo u tim američkim filmovima koji nisu blockbusteri, dakle filmovi o superjunacima, a nisu ni nezavisnjaci, nego žive u tom međuprostoru pokušavajući održavati glavu iznad vode, prije nego što se svi u filmovima pretvore ili u čeljad s plaštevima ili u siromahe koji pokušavaju preživjeti i pritom mijenjati svijet. Film "Putovanje kroz sjećanja" prepun je klišeja pokupljenih iz detektivskih romana, ali i američkih noir filmova iz 40-ih godina prošlog stoljeća, samo što je usput i uvredljivo patetičan, prepun scenarističkih rupa, koje nam pokušavaju ispuniti znastvenofantastičnim dijelom filma, jer ako je radnja u budućnosti, onda sve nejasnoće i nedosljednosti u radnji moraju imati smisla, zar ne? A o tome da Jackman glumi zaljubljenog mlakonja kojega u tučnjavi tuče tko hoće, neću ni započinjati. Posebice s TIM ramenima.