Dramatični događaji na Cetinju, koje su obilježili masovni prosvjedi protiv ustoličenja arhiepiskopa Joanikija, uporaba policijske sile i helikopterski desant najviših predstavnika Srpske pravoslavne Crkve na staru crnogorsku prijestolnicu, bili su definitivna potvrda kolika je moć koncepta “srpskog svijeta”. Umjesto da likuje, Aleksandar Vučić je kiptio od bijesa što je dokaz kako ipak nije sve išlo po planu.

Nema nikakve sumnje da je pojam tzv. srpskog svijeta pokušaj prepakiravanja ideje Velike Srbije koju su krajem osamdesetih i tijekom devedesetih pokušali zajednički provesti u djelo Slobodan Milošević i Srpska pravoslavna Crkva. Poznata je rečenica ratnog zločinca Željka Ražnatovića zvanog Arkan da mu je srpski patrijarh Pavle (Stojčević) “vrhovni zapovjednik”, izrečena u društvu tog velikodostojnika koji se nikada nije ogradio od skandalozne izjave. Svojom šutnjom patrijarh Pavle kao da je htio poručiti da Arkan ima njegov blagoslov za sve što čini diljem onoga što se danas naziva “srpski svijet”.



Tog istog Arkana, naoružanog do zuba, zajedno s pripadnicima njegove zločinačke postrojbe će upravo na Cetinju u siječnju 1992. ugostiti arhiepiskop crnogorsko-primorski Amfilohije (Radović) na proslavi Badnjaka po julijevskom kalendaru. Helikopterski desant i zaštita specijalaca potvrdili su vojnički karakter cezaropapističke simbioze velikosrpskog režima i srpske Crkve. Komentirajući zbivanja na Cetinju, crnogorski književnik i izdavač Milorad Popović je izjavio: “U pitanju je militantna organizacija. Srpska pravoslavna Crkva je militantnija od srpske vojske i od BIA-e (srpska tajna služba, op.a) i od radikala. To je najmračnija struktura koja postoji u Europi, to su kršćanski talibani!”

Mnogi analitičari u najnovijim zbivanjima na Cetinju vide prste Ruske Federacije čiji su agenti u listopadu 2016. zajedno sa srpskim kolegama u posljednji trenutak spriječeni da izvrše državni udar. Dolaskom nove prosrpske koalicije na vlast 2020. dvojicu vođa proruske političke stranke Demokratske fronte, Milan Knežević i Andrija Mandić, crnogorski sud oslobodio je krivnje. Sama ideja “srpskog svijeta” nije pretjerano originalna. Riječ je o uvozu identičnog ideološkog koncepta iz Rusije koji ondje nosi naziv “ruskog svijeta” (ruskij mir). Osnovna ideja je pokoriti susjedne zemlje koje režim u Moskvi smatra ruskim strateškim dvorištem. Nedavno je ruski predsjednik Vladimir Putin napisao u pamfletu objavljenom na internetu kako Ukrajina i Ukrajinci praktički ni ne postoje, poricajući im pravo na egzistenciju. Sa sličnim problemom danas se susreću i Crnogorci za koje beogradski listovi tvrde da su izmišljeni narod te da su zapravo Srbi. U medijima koje kontrolira autoritarni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić Crnogorci se nazivaju “crnogorskim ustašama” i “Brozovom kopiladi”.

Da u svemu itekako ima svoje prste i Moskva svjedoči jednoglasno i sinkronizirano očitovanje glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marije Zaharove i protojereja Igora Jakimčuka iz Odjela za vanjske odnose Moskovske patrijaršije koji su osudili prosvjede na Cetinju. Zaharova je pozvala Crnogorce da poštuju “legitimna kanonska prava” Srpske pravoslavne Crkve. Kao i na unutarnjem planu, ruska Država i Crkva imaju posve usklađenu politiku, a pravoslavlje je dio državne ideologije. Otuda potreba antipatične glasnogovornice Zaharove da govori o kanonskom pravu.

Srpska pravoslavna Crkva je i ovaj puta glavno oružje beogradskog režima u nametanju ideje srpskog sveta. U nemogućnosti da vojno ostvari Veliku Srbiju, jer su se Srbi na bojnom polju pokazali lošim vojnicima, Vučić je posegnuo za srpskom Crkvom, koja je nakon osvajačkih ratova iz devedesetih ostala prekogranična institucija. Njezin vojnički karakter potvrđuje činjenica da je patrijarh Porfirije (Perić) obnašao dužnost vojnog episkopa u Vojsci Srbije, a episkop slavonski Jovan (Čulibrk) bivši je pripadnik 63. padobranske brigade iz Niša, koji često iz Hrvatske odlazi u Rusiju gdje posjećuje slične vojne postrojbe. O pravom karakteru obilježavanja prostora i crtanju novih meta govori činjenica da su okupljeni srpski klerici u dvorištu Cetinjskog manastira pjevali pjesmu “Kad se vojska na Kosovo vrati”. Skraćenu inačicu spomenute pjesme koja se zapravo zove “Ječam žela” objavila je 1982. srpska pevaljka Olivera Katarina na albumu “Idu momci u vojnike”. Vinili su u Srbiji, očito, opet popularni.

Iako se spekuliralo da bi Joanikije (Mićović) mogao za arhiepiskopa u Zagreb ovaj klerik nagrađen je cetinjskom stolicom za sve što je učinio predvodeći litijaški pokret koji je naposljetku porazio predsjednika Milu Đukanovića i njegovu stranku na parlamentarnim izborima instalirajući prosrpsku i prorusku koaliciju na vlast. Sam Joanikije je čudan tip. Krstio se tek kada je imao 21 godinu, i to u “raskolničkoj” Makedonskoj pravoslavnoj Crkvi, a teološki fakultet završio je sa 42 godine. Iako je rođen u Crnoj Gori on svoj narod prezire. Prije dvije godine je na predstavljanju knjige “Crnogorski separatisti” pohvalio zapjenjenog povjesničara koji je pred njim rekao: “U jednom trenutku, njih 100 tisuća ostat će protiv nas 7,5 milijuna! A onda će biti prilike da sa njima razgovaramo kako dolikuje”.

Prepucavajući se s reakcijama iz Hrvatske, srbijanski ministar policije Aleksandar Vulin je rekao kako je tzv. srpski svijet “odgovor na vraćanje ustaštva u službenu politiku Hrvatske”. Nastavio je histerično govoriti kako je svrha “srpskog svijeta” zaštiti Srbe kojima navodno prijeti skori nestanak. Kada uzmemo u obzir ubrzano naoružavanje Srbije posve je jasno da se ta zemlja sprema na rat. Otuda i potreba za huškačkom propagandom u beogradskim medijima koje nadzire Aleksandar Vučić.



Pritisak na svojoj koži osjećaju i vojvođanski Hrvati protiv kojih se vodi ustrajna huškačka kampanja u medijima. Nedavno je osuđeni ratni zločinac Dragan Vasiljković, koji sa zapaljivom antihrvatskom retorikom često gostuje na televiziji, najavio otvaranje svog “ureda” u Subotici, a jedan subotički prorežimski političar je hrvatskog predstavnika Tomislava Žigmanova nazvao “bradatim ustašom”.

Sastavni dio koncepta “srpskog svijeta” je izmišljanje “bunjevačke nacije” i “bunjevačkog jezika”. Hrvatska zajednica se osjeća ugroženo i nezaštićeno. Predstavnici bunjevačke nacije za razliku od Hrvata imaju punu potporu Vučićevog režima. Na stranici Grada Subotice mogli smo pročitati kako je čast da bude bandaš na ovogodišnjoj Dužijanci imao Bunjevac Marijan Horvacki. U Srbiji Aleksandra Vučića posve je normalno da je netko tko se preziva Horvacki umjesto Hrvata postao Bunjevac! Naravno da će sve ovo obiti o glavu Beogradu koji tobože ima ambiciju postati dio Europske unije.