Već je najava filma o Alanu McGeeju, čovjeku koji je stvorio Creation Records, naslutila kako ćemo još jednom dobiti mitologiziranu priču o seksu, drogi i rokenrolu. Odgađao sam mjesec dana gledanje, s isprikama kako mi se radije gledaju poljske crno-bijele ratne drame, ili tajlandski umjetnički trileri, jer puno me uspomena veže uz tu diskografsku kuću, mladost u kojoj je indie glazba bila skoro pa cijeli moj svijet, a većina tada omiljenih mi bendova bili su upravo na Creation Recordsu. Iskreno, zasitio sam se glazbenih biografskih filmova s kojima nas bombardiraju posljednjih godina, no jasna mi je "plemenita" misija upoznavanja mladih s glazbom njihovim roditelja, jer budimo iskreni, nijedan od tih filmova nema neku umjetničku vrijednost, a o zaradi da i ne govorim. Amerikanci svoje glazbene zvijezde još i prikazuju "normalno", odnosno kao nepokolebljive heroje koji su iznijeli na svojim plećima svu nepravdu svijeta i ostajali ustrajani u svojim uvjerenjima, ili kako bi rekao jedan moj prijatelj "kakvo degutantano pranje savjesti Hollywooda", no Britanci od svojih uglavnom naprave karikature. Dakle, s jako mnogo predrasuda krenuo sam gledati film.

No, već prvi zvuci "Rocks" Primal Screama, koji sviraju na špici filma, udarili su na moje sentimente, raznježili me i probudili nostalgiju za koju sam mislio da sam je odavno zakopao. Jer Ewan Bremner je sjajan glumac koji s lakoćom nosi ulogu čovjeka koji je "promijenio sliku britanske glazbe", pa sva ta pretjerana neumjerenost koja izbija iz svake pore filma Nicka Morana nije me smetala. Simpatičan film, koji izgleda kao ne baš uspješan miks bilo kojeg britanskog naslova u kojemu su u središtu radnje glazba i droga, jer scenarij je porozan, stil je već bezbroj puta viđen (ah, taj "Transpotting"), ali je pun energije, na momente čak i pretjerano divalj da bi ga se moglo shvatiti ozbiljno, s nekoliko mudrih rečenica koji ću zauvijek zapamtiti.