Osvajanjem Kabula nakon dva desetljeća završio je rat u Afganistanu povratkom Talibana na vlast. Slike iz Kabula podsjećaju na kaos u Saigonu kad su se Amerikanci povlačili iz Vijetnama... O tome koliko je uspostava Islamskog emirata Afganistan ne samo poraz SAD-a, nego i Zapada te međunarodne zajednice, za Magazin je komentirao dr. sc. Vedran Obućina, politolog i teolog iz Rijeke, pročelnik Odjela za Tursku i Bliski istok na Institutu za europske i globalizacijske studije.

Koji su zapravo temeljni razlozi da je u Afganistanu sve ovako završilo?

- Kad su Sjedinjene Države napale i okupirale Afganistan, zemlja je već bila u ruševinama, jer su njezine društvenopolitičke i gospodarske strukture uništene godinama građanskog rata i talibanskom vladavinom. Sjedinjene Države obećale su uspostavu stabilnog, prosperitetnog i demokratskog Afganistana. No, nakon dva desetljeća okupacije i sudjelovanja u svom najdužem ratu u povijesti, Sjedinjene Države nisu uspjele u svojoj misiji i bile su prisiljene prihvatiti žurno povlačenje.

Pad Kabula 2021. doista podsjeća na pad Saigona 1975. godine, doduše u različito vrijeme i pod drugačijim okolnostima, no oboje je bilo rezultat arogantnih imperijalnih poduhvata "izgradnje nacije" kao copy-paste metode diljem svijeta. Ovaj unaprijed zamišljen institucionalni dizajn Zapada u Afganistanu je doživio jednaku propast, kao što je to slučaj i s Irakom, Libanonom, Ciprom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom. Iako je Afganistan ekstreman slučaj, načelo je isto.

Ashraf Ghani vjerovao je Sjedinjenim Državama i nakon preuzimanja dužnosti distancirao se od neovisne i nesvrstane politike Afganistana. Tijekom njegova mandata afganistanska vlada, vojna i sigurnosna struktura, osobito vojna i obavještajna služba, došle su pod američku kontrolu i temeljile su se na stavovima Bijele kuće. U potrazi za američkom politikom, Ashraf Ghani oslobodio je zarobljenike talibane pod krinkom normalizacije odnosa s njima i prihvatio uklanjanje talibana s terorističkih popisa, pa čak i pristao na njihovo pregovaranje sa Sjedinjenim Državama. Za vrijeme njegova predsjedništva u Afganistanu, Tadžiki, Hazaraši, Uzbeci i drugi nepuštuni, izgubili su svoju političku ulogu i bili su potpuno marginalizirani. Ne treba se skanjivati upozoriti na ovu pogubnu politiku. Godinu je dana Washington javno pregovarao s talibanima oko njihovog preuzimanja vlasti preko njihovog političkog predstavništva u Dohi, čak i iza leđa afganistanskog predsjednika. I sada se čudimo onome što je posljedica upravo onoga što je Washington najavljivao više od godinu dana. Pametnom dosta.

Međunarodna zajednica u međuvremenu je bila previše zauzeta poteškoćama stvorenim zbog pandemije bolesti COVID-19, kao i iznalaženjima novih totalitarnih rješenja kao odgovora na te poteškoće. Zbog tih preokupacija, nitko više ne mari za išta što se događa u svijetu. Izgleda da je međunarodna zajednica više zainteresirana za uvođenje nedemokratskih i drakonskih mjera u Australiji zbog 40 zaraženih nego zbog tisuće poginulih u Etiopiji, Ugandi, Kamerunu, Afganistanu…

Glasnogovornik talibana izjavio je da je rat završen i da nova talibanska vlast želi dobre odnose s međunarodnom zajednicom. Znači li to da su sada ovo neki novi i drukčiji talibani, u odnosu na ekstremiste otprije dvadeset godina, ili će u potaji ponovno u Afganistanu rasti terorističko jezgro?

- U današnje vrijeme postoje dva različita stava prema talibanima. Neki optimistički vjeruju da se današnji talibani razlikuju od skupine koja je postojala prije dva desetljeća, a drugi pesimistično vjeruju da su postojeće promjene ponašanja talibana samo taktika za osvajanje vlasti u zemlji te da se današnji talibani ne razlikuju od prijašnjih. Naravno, prerano je znati kako će talibani djelovati kada potpuno preuzmu kontrolu nad afganistanskom vladom. Talibani su možda naučili neke lekcije iz svoje prethodne vladavine Afganistanom, ali ne vide se nikakvi konkretni dokazi da su drugačija skupina od one prije dva desetljeća. U ovom trenutku osobno sam i dalje pesimističan u pogledu dugoročnog domaćeg i regionalnog utjecaja talibanske vladavine. U najgorem slučaju talibani će pokušati nametnuti drakonski sustav u Afganistanu, što će dovesti do daljnjeg pogoršanja života u zemlji i dugoročno ugroziti sigurnost afganistanskih susjeda i šire središnje Azije. To bi izazvalo odgovor Kine i Rusije, koji su već izravno rekli talibanima da će biti uništeni čim se približe tadžikistanskoj granici. U najboljem slučaju, talibani će moći provesti ono što su rekli da namjeravaju učiniti, naime, normalne odnose sa susjedima Afganistana i ne dopuštajući da se zemlje koriste kao odskočna daska za skupine koje ugrožavaju sigurnost regije.

Danas Afganistan, zemlja s različitim etničkim skupinama od kojih nijedna nema apsolutnu većinu, prolazi kroz složeno i osjetljivo razdoblje. Nema sumnje da su talibani dio afganistanskog naroda i da se njihova uloga u formiranju buduće vlade ne može poreći. Ne treba zaboraviti da su inzistiranje talibana na povlačenju stranih trupa iz Afganistana i praktične akcije skupine protiv stranih snaga bili glavni razlog povlačenja Sjedinjenih Država i NATO-a iz Afganistana. Istodobno, druge etničke skupine, uključujući Tadžike, hazarske šijite i Uzbeke, moraju sudjelovati u budućoj sudbini zemlje kako bi se postigao pravedan i trajan mir. Ne treba zaboraviti borbu ovih skupina protiv okupacije Afganistana od strane Sovjetskog Saveza, kao ni njihove ustrajne borbe protiv stravičnog talibanskog režima koji je nastao kao posljedica pakistanskog projekta, slijepo financiranog američkim novcem putem danas itekako poznatog rada Charlie Wilsona.

Apsolutna dominacija talibana nad vladom i narodom Afganistana i stvaranje nove diktature nije u interesu naroda ove zemlje i regije i ne ispunjava težnje afganistanskog naroda da ima prosperitetan i stabilan mir u zemlji. Naravno, formiranje vlade koja se sastoji od svih sekti i etničkih skupina radi stvaranja stabilnosti i sigurnosti u Afganistanu bit će prihvatljivo za stanovnike ove zemlje i imat će određen međunarodni legitimitet. U ovoj je situaciji prikladno da Iran i druge zemlje u regiji nastave svoje aktivnosti posredovanja i pomognu u stvaranju neovisnog, stabilnog i prosperitetnog Afganistana.

Uzimajući sve u obzir, kakva je budućnost Afganistana, i kakve će posljedice ovakav razvoj događaja imati na inozemnu politiku SAD-a, ulogu NATO-a, EU-a, pa i Rusije i Irana?

- Talibansko loše vladanje može pružiti velike izazove afganistanskim susjedima i utjecati na regionalnu društveno-političku i gospodarsku stabilnost. Na primjer, Indija bi se mogla povući iz projekta, ili značajno smanjiti svoj doprinos u projektu kapacitiranja iranske luke Chabahar, jer možda nije ekonomično, ili čak izvedivo, oslanjati se na Afganistan kao tranzitni put do središnje Azije. Ako se to dogodi, Iran će očito biti pogođen propašću svog projekta luke Chabahar. Ponovno pojačani ekstremizam očito će ugroziti sigurnost mnogih regionalnih zemalja i središnje Azije. Kao što je bio slučaj prije više od dva desetljeća, pogrešno vladanje talibana rezultirat će i drugom velikom izbjegličkom krizom koja će negativno utjecati na afganistanske susjede, osobito na Iran koji se još uvijek bori s posljedicama prethodnog masovnog priljeva izbjeglica iz Afganistana.