Moby Grape bili su jedan od svirački najmoćnijih i najsvestranijih američkih sastava 60-ih godina prošloga stoljeća. Nažalost, vrlo vjerojatno i najnesretniji. Petorica potentnih autora i sjajnih vokalista, tri gitare, snažna ritam-sekcija, višeglasno pjevanje, folk-rock korijeni, rhythm & blues energija i nova psihodelična strujanja potaknuli su njihov neograničeni uzlet i optimizam u stvaranju ponajboljeg debitantskog albuma svih vremena koji je umjesto početka fantastične karijere označio početak dugog, mučnog životarenja u poluanonimnosti, sudskim procesima, ovisnostima i beskućništvu.

Prije nego što je kao 20-godišnjak 1966. u San Franciscu zajedno s menadžerom Matthewom Katzom osnovao Moby Grape, pjevač i gitarist Alexander “Skip” Spence već je skupio nešto staža u ključnim grupama tamošnje scene, Quicksilver Messenger Service i Jefferson Airplane. Uz njega, originalnu su postavu činili gitaristi Jerry Miller i Peter Lewis, basist Bob Mosley i bubnjar Don Stevenson. U kasno proljeće 1967. godine svjetlo dana ugledao je njihov album prvijenac, jednostavno nazvan “Moby Grape”, koji i dandanas pripada među cjenjenija rock’n’roll ostvarenja desetljeća. Otvara ga amfetaminski blues “Hey Grandma”, koji je uz Spenceovu “Omahu”, najprepoznatljiviju pjesmu s istog albuma, jedini singl Moby Grapea koji je ušao na bilo kakvu top-listu. “Fall on You” iz pera Petera Lewisa još je jedan dragulj garažnog rocka u kojem se sjedinjuju autorska vještina, energična svirka i višeglasno pjevanje, dok u “Ain’t No Use” imamo priliku čuti utjecaje folka i bluegrassa. Soulom obojena “Come in the Morning” predstavila je Mosleyjev autorski kapacitet i podcijenjeni vokal, a od jakih aduta s ploče treba izdvojiti i zatvarajuću “Indifference”, “8:05”, nježni folk na tragu Simona & Garfunkela, te baladu “Someday” nastalu u koautorstvu Spencea, Millera i Stevensona.

Na dan objave svog debitantskog albuma, Moby Grape su održali sjajan nastup u Avalon Ballroomu u San Franciscu, no jutro nakon koncerta Spence, Lewis i Miller privedeni su na policiju zbog sumnji na općenje s maloljetnicama, a potonjeg se još teretilo za posjedovanje “trave”. Iako su optužbe na kraju odbačene, glasine su učinile svoje, pa je turneja prošla katastrofalno. Nije pomoglo ni ekscesno ponašanje članova grupe, kao i potpuno promašena promotivna kampanja u kojoj su čelnici Columbia Recordsa došli na “genijalnu” ideju o istovremenom objavljivanju čak pet singlova s albuma, što je radijske urednike zbunilo do te mjere da nisu znali koju od tih pjesama puštati, zbog čega su odlučili gotovo posve ih ignorirati. Uslijedile su još gore stvari; prvo je menadžer Katz iskoristio trajnu “razvaljenost” članova benda te ih uvjerio da mu prepišu kompletna izdavačka prava na svoju glazbu, a potom i snimanje drugog, znatno slabijeg albuma “Wow/Grape Jam” (1968.) u New Yorku, gdje se Spence spetljao sa skupinom mračnih likova koji su se bavili crnom magijom te su u njega gurali sumanute količine svih mogućih narkotika. Odnosi u grupi dosegnuli su kritičnu točku kada je sjekirom razvalio vrata hotelske sobe u namjeri da ubije Millera i Stevensona, nakon čega je završio u psihijatrijskoj ustanovi, gdje mu je dijagnosticiran težak oblik shizofrenije.

Preostali kvartet snimio je solidnu ploču “Moby Grape ‘69” koja je dobila nešto bolje kritike od prethodne, no glavni je val već bio propušten, pa je prošla nezamijećeno kod publike. Još manje pozornosti dobilo je sljedeće izdanje grupe, “Truly Fine Citizen” (1969.), snimljeno bez Mosleyja, koji se, razočaran u svijet glazbenog biznisa, nakratko povukao sa scene. Bio je to posljednji album Mobyja Grapea za Columbia Records, a dvije godine poslije (usprkos epizodi sa sjekirom) originalni kvintet objavio je za Reprise Records vrlo dobru ploču “20 Granite Creek” koja je označila završetak prve faze benda. U 80-ima i 90-ima, pa čak i u 21. stoljeću, više su se puta okupili - izdali su i dva studijska albuma, “Moby Grape ‘84” i “Legendary Grape” (1989.) - a Miller, Lewis i Mosley još uvijek povremeno zasviraju zajedno.