Objavljeno 24. srpnja, 2021.
Mađarska ergela Mezőhegyes i danas uzgaja noniuse podrijetlom iz Valpova
VALPOVO - Graciozni, prelijepi, plemeniti, elegantni – samo su neki od uobičajenih epiteta za konje. Dugogodišnji uzgajivači tih životinja znaju da su oni i mnogo više od toga – ljubimci i prijatelji koji se čovjeku pod kožu zavuku u tolikoj mjeri da više ne mogu zamisliti život bez njih.
Omiljeni u Carevini
To je itekako bilo poznato valpovačkim grofovima prije više od 200 godina, kao što je poznato i Valpovčaninu Draženu Birovljeviću, koji je danas jedan od malobrojnih hrvatskih uzgajivača konja rijetke pasmine nonius, po kojima je svojedobno ergela valpovačkih grofova bila nadaleko poznata. Birovljević (49) ne krije svoju strast prema uzgoju te vrste, čijih se pet prvoklasnih primjeraka nalazi u njegovim stajama. Premda je u njegovoj obitelji nonius uzgajan generacijama i Dražen je odrastao uz njih, sam se njihovim uzgojem počeo baviti prije 14 godina shvativši kolika su ta kvalitetna grla danas u Hrvatskoj rijetkost i koliko je velika potreba njihova očuvanja.
- Još do prije 60-ak godina ta su grla bila najzastupljenija u Hrvatskoj, no nažalost danas ih je ostalo vrlo malo, pritom mislim na čistokrvnjake. Kad sam u sjećanje na svog djeda koji ih je također uzgajao i sam krenuo u potragu za njima prije gotovo desetljeće i pol, u Hrvatskoj nisam uspio pronaći ni jedno čisto grlo. Trebalo mi je puno istraživanja i obilazaka da bih ih na kraju ipak pronašao u Mađarskoj i uvezao ih u Hrvatsku - prisjeća se Birovljević.
Pomnim istraživanjem Birovljević je u povijesnim spisima u Mađarskoj pronašao zapise kako je nonius, toplokrvni konj iz Mađarske, bio omiljena vrsta konja u Austro-Ugarskoj Monarhiji. U ergelama plemenitaških obitelji Eltz i Normann bio je po zastupljenosti definitivno broj jedan, a bilo ga je između 200 i 300 komada. Po broju noniusa Hrvatska je u to vrijeme bila znatno jača od Mađarske, no nakon što je ugašena ergela u Valpovu i posljednja 1965. u Kutjevu, broj noniusa u Lijepoj Našoj počeo je rapidno opadati.
Zahvaljujući uloženom trudu i brizi za ove graciozne životinje, Dražen Birovljević danas se može pohvaliti dvjema kobilama, jednim licenciranim pastuhom i s dva ždrebeta čistokrvnog noniusa. Od kobila i pastuha iz njegovih staja danas je diljem Hrvatske 15-ak grla čistokrvnog noniusa, kakvih doduše više nema nigdje na području Valpovštine, ali ima nekoliko primjeraka u Vinkovcima te Đurđevcu.
Radni i paradni
Premda je riječ prije svega o iznimno zahvalnim radnim konjima, Birovljević ih, kaže, drži isključivo "za paradu i iz ljubavi", naglašavajući da se oni i danas u mnogim zemljama koriste za druge namjene, posebice u Mađarskoj i Slovačkoj, gdje ih koristi vojska i policija kao službene paradne konje.
U priči o noniusima i njihovu uzgoju, koji ponovo dobiva na aktualnosti, ne smije se zanemariti nekadašnja valpovačka ergela, gdje je zapravo i počela ova prekrasna i nesvakidašnja priča. "Ergelu Valpovo je početkom 19. stoljeća osnovao barun Josip Ignac Prandau i u njoj su uzgajani engleski punokrvnjaci i većim dijelom uzgojna pasmina nonius. U mađarskoj ergeli Mezőhegyes i danas je prisutan uzgoj noniusa podrijetlom iz ergele Valpovo, gdje je djelovala i škola jahanja. Noniusi su zapravo radni konji i od ostalih se pasmina razlikuju po tome što su plemeniti, otporni, skladno građeni radni konji", naglašava lokalni povjesničar Stjepan Najman.
Valpovačka ergela, koja je bila sastavni dio valpovačkog vlastelinstva Rudolfa grofa Normanna, a koja je osnovana 1810. godine, dobila je važno mjesto u knjizi u izdanju Hrvatskog agronomskog društva u Zagrebu naslovljenoj “Linije pastuha i rodovi kobila hrvatskog Noniusa” autora Miroslava Steinhausza. U tom priručniku iz 1941. godine autor ističe kako je “od 1890. godine uzgojni smjer u istoj ergeli bio uzgoj košćatog, zbitog, širokog i dubokog, ali opet ne prevelikog konja s izdašnim hodovima i dopadljivom vanjštinom te dobrim temperamentom i voljom za svaki rad. Kobile, naime, rade sve poslove u ekonomiji, pa je do 1919. godine Ergela u Valpovu imala čak 50 rasplodnih Nonius kobila, što je bila impozantna brojka čak i za ondašnje prilike.”
Lidija Aničić
Kobile imale gnojidbenu vrijednost
”Karakteristika je rodova ergele ova: kobile starih valpovačkih rodova su plemenitije i lakše i kostima, dok su kobile koje potječu iz Ergele Selce veće, košćatije i grublje te imaju često kose sapi. I jedne i druge kobile imaju veliku gnojidbenu vrijednost budući da su kod izgradnje ovih rodova služili prvorazredni pastusi odgojeni u mađarskoj državnoj ergeli Mezohegyes koji u rodovima ostalih ergela nisu zastupani”, navodi u svom priručniku tadašnji ravnatelj državne ergele u miru Steinhausz.
On upozorava i na zanimljiv podatak da od 1935. godine u ergeli za rasplod služi pastuh 652 E Nonius. “Namjerava se da se upotrebom ovog pastuha osigura izgradnja ogranka E Nonius XIV linije Nonius XXXI. U tu je svrhu postavljen za pepinijernog pastuha u državnoj ergeli u Lipiku pastuh L Nonius I koji je sin pastuha 652 E Nonius i u ovoj ergeli odgojen. Dosad je ergela davala zemaljskom uzgoju konja 37 rasplodnih pastuha i 17 rasplodnih kobila”, zabilježio je Miroslav Steinhausz.
U ergelama obitelji Eltz i Normann nonius je bio najzastupljenoiji, a bilo ga je između 200 i 300 komada