Redatelj Miro Branković, snimatelj Damir Bednjanec i majstor tona Boris Harmić najuži su krug ekipe Dokumentarnog programa Hrvatske radiotelevizije koja, uz pomoć stručnog suradnika Ivice Bilca, glazbenika, menadžera i žive enciklopedije glazbe grada Osijeka, trenutačno radi na dokumentarnom filmu o velikom Krunoslavu Kići Slabincu. Bit će to dokumentarac, kako je u kraćem razgovoru za Glas Slavonije pojasnio redatelj Branković, koji će priču o legendarnom osječkom tamburašu rokerske duše ispričati tako da ona bude zanimljiva kako njegovim dugogodišnjim obožavateljima tako i onima nešto manje upućenima u lik i djelo čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Na što namjeravate staviti naglasak u filmu i, s druge strane, što nastojite izbjeći?

- Dokumentarni film o Kići ne može biti jedna ozbiljna priča u smislu da nabrajamo koliko je snimio ploča, njegove pjesme ili festivalske uspjehe. To jednostavno ne bi imalo smisla jer takvi podatci u principu ne zanimaju ljude. Radimo na, pretpostavljam, cjelovečernjem filmu, koji će biti jedna velika zafrkancija, kao što je bio i on sam. Tu je, naravno, njegova glazba, koja je ušla u uho svima u Hrvatskoj, ali priču o Kići i njegovoj glazbi predstavljamo kroz brojne anegdote njegovih suradnika. Bit će tu i priča o Crnoj ženi, o Plavuši, članovima benda, pratećim pjevačicama, menadžerima…

Koje ćemo lokacije vidjeti u filmu i dokle ste stigli što se tiče snimanja?

- Proteklih smo dana odradili taj slavonski, može se reći, najvažni dio. Bili smo u Osijeku, Ernestinovu, Đakovu, Požegi… Vodili smo se nekakvim tijekom Kićine karijere tako da smo krenuli jednom genezom od njegova rođenja, pa smo u prvom dijelu pratili njegovu ranu, rokersku fazu. Preostaje nam još nešto malo snimanja po Zagrebu i Dalmaciji.

Tko će od sugovornika sudjelovati u filmu?

- Uspjeli smo uloviti sve živuće članove Dinamita koji su svirali s Kićom, druge glazbenike koji su pjevali i koncertirali s njime, prijatelje iz djetinjstva i ekipicu koja ga je poznavala. On je bio omiljen u narodu, veliki zafrkant, ali i veliki profesionalac. Već sad imamo 15-ak sugovornika. Što se tiče Dinamita, tu su Alberto Krasnić Berto i Antun Nikolić Tuca, a pokušavamo uhvatiti i Miroslava Šaranovića, koji živi u inozemstvu, ali ćemo ga vjerojatno negdje snimiti u Dalmaciji. Planiramo uzeti i neku izjavu od Dade Topića koji je naslijedio Kiću u grupi. U svom drugom, festivalskom dijelu karijere Kićo je pobjeđivao na Zagrebačkom festivalu, u Krapini i na Splitskom festivalu, tako da i tamo postoje ljudi koji znaju dosta o njemu.

Jeste li kontaktirali članove Kićine obitelji?

- Naravno. U filmu će sudjelovati dvojica njegovih sinova i supruga, koji žive u Zagrebu. Oni imaju jako puno dokumentacije, ploča, fotografija, gitara, memorabilija iz njegove bogate karijere, pa ćemo probati naći ono što još nije viđeno.

Što ćemo još imati prilike vidjeti od neobjavljenog i raritetnog materijala?

- Tu je, dakako, puno snimaka iz HRT-ove arhive, od kojih neke nisu viđene nikada, neke su starije i od 40 ili 50 godina, tako da će biti zanimljivo. Recimo, našao sam spot iz 1971. godine za pjesmu "Vraćam se tebi, Jugo", koji je tada imao premijeru u emisiji "Jugoslavijo, dobar dan" i nikada poslije nije vrćen. Imamo i neke bećarce, pa čak i neke fantastične emisije koje je Kićo vodio, a koje su išle u premijeri i vjerojatno nikada poslije. Vjerujem da će film biti zanimljiv svima onima koji su pratili Kićin rad, jer će im otkriti nešto novo, a oni koji nisu toliko upoznati s njegovim likom i djelom sigurno će ga otkriti kao glazbenika i kao osobu.

Što nam možete ukratko reći o brojnim anegdotama koje ste spomenuli?

- Čujte, Kićini suradnici proveli su s njime pola života na turnejama, tako da anegdota ima na tisuće. I to kakvih. Znači, kad čovjek iz njegova pratećeg benda priča kako je ležao u krevetu i nije mogao zaspati jer mu je cijelu noć nešto pištalo, da bi na kraju ispalo da mu je Kićo stavio usnu harmoniku u klima-uređaj. Jedan od sugovornika osječki je novinar Dragutin Kerže. On je poznavao Kiću od djetinjstva te nam je ispričao neke vrlo zanimljive stvari s početaka njegove karijere, između ostalog i ono što mi nismo znali, a to je da se Kićo kao klinac htio baviti boksom, od čega je odustao odmah nakon pretrpljenog nokauta na prvom treningu. Moja je neka intencija da napravimo film nakon kojeg će ljudi biti sretni i nasmijani će prepričavati te anegdote, a neće biti tužni jer nas je Kićo prošle godine napustio.

Kakav ste Vi stekli dojam o Kići slušajući sve te priče i anegdote?

- Kićo je imao tu emociju da glazbu prenese ljudima. Bio je de facto čovjek iz naroda koji je pjevao iz duše, što su ljudi jednostavno prepoznali. Ono što je meni nekako najzanimljivije u cijeloj priči je to da s kim god sam razgovarao, stekao bih dojam da je Kićo svakog Slavonca znao pa bar jako dobro. Dakle, da su svi njega znali i da je on znao svakoga od njih. Kićo je bio nevjerojatan tip. Pjevao je i pobjeđivao na dijalektima koji nisu njegovi, materinski, primjerice s kajkavskom pjesmom. Bio je svestran, savršen pjevač. Mogao je napraviti svjetsku karijeru. Jedan cijeli dio filma bit će posvećen izvornoj narodnoj glazbi i bećarcima s kojima je također postigao velike uspjehe.

Gdje i kada možemo očekivati premijeru filma?

- Pred kraj kolovoza bismo trebali završiti sa snimanjem, a mislim da bi film trebao izići do kraja ove godine. Nekakva je ideja da to bude pred Božić. Upravo iz svih razloga koje sam naveo, ne bismo išli za time da film prikažemo na obljetnicu Kićine smrti jer ovo nije takav film. Prigodnije nam se čini da to bude u blagdanskom raspoloženju, pa da malo uveselimo ljude. Jedna od Kićinih najznačajnijih karakteristika upravo je to da je bio vrsni zabavljač. Što se tiče premijere, načelno smo razgovarali s intendanticom Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i ona je izrazila želju da to bude u osječkom HNK-u. Osobno bi mi bilo iznimno drago ako bi film bio premijerno prikazan u Slavoniji. Nadam se da ćemo, unatoč izazovima pandemije, uspjeti ostvariti ono što smo si zacrtali te da se vidimo na premijeri.