Premda objavljena lani, knjiga Majde Rijavec i Dubravke Miljković "Humor u doba korone, potresa i dr. sr." i dalje je aktualno štivo koje vraća osmijeh na lica dotučena histerijom oko korone i svega s koronom u vezi. S obzirom na to da se čini da se ne brinemo više zbog korone, nego kako se vratiti hedonističkim navadama u sezoni ljetnog odmora, imamo li danas više razloga za sreću i optimizam, a manje razloga za beznađe i pesimizam nego do prije nekoliko mjeseci? - pitali smo Majdu Rijavec.

- Teško je jednostavno odgovoriti na to pitanje. Možda imamo manje razloga za intenzivan strah i beznađe jer se o virusu zna više i imamo više informacija kako se zaštititi. Većina ljudi se sad ipak manje boji nego na početku epidemije, jer se najviše bojimo nepoznatih stvari i onih koje ne možemo kontrolirati.

No teško je reći da imamo baš puno razloga za sreću jer zbog stalno novih informacija o novim sojevima virusa i učinkovitosti cjepiva mnogi i dalje osjećaju strah i nesigurnost. Svi želimo osjećaj sigurnosti, želimo znati što će biti sutra, želimo biti sigurni da nam zdravlje neće biti ugroženo, da ćemo imati krov nad glavom i posao. A to je danas mnogo neizvjesnije nego što je bilo prije dvije godine. I oni koji se možda ne boje korone, boje se za svoju egzistenciju.

No ljeto i cijepljenje dali su nam mali predah koji svi pokušavamo iskoristiti najbolje što možemo i učiniti život bar trenutno boljim i sretnijim. I taj mali predah može nam mnogo značiti. Život se očito preko noći neće vratiti na staro, ali život se nikad ne vraća na staro. Samo što je trenutno razlika između jučer i danas ogromna i teško nam je to prihvatiti. Poznata je Heraklitova izjava da ne možemo dvaput ući u istu rijeku, jer niti je to ista rijeka niti je to isti čovjek. Naš život više neće biti isti kao što je bio, niti ćemo mi biti isti. Ali to ne znači da ne možemo iskoristiti sve što nas bar i malo čini sretnijima ili izaziva ugodne emocije. Tako da možemo reći da možda ipak imamo bar malo više razloga za sreću i optimizam nego što je to bio slučaj prije nekoliko mjeseci.



S tim u vezi, kako biti sretan i veseo u ovim nesretnim i neveselim danima? Možemo iznova čitati sjajnu knjigu koju ste napisali Vi i Vaša kolegica, ali što nas još može usrećiti i razveseliti...?

- U okviru pozitivne psihologije razvijene su mnogobrojne pozitivne intervencije, tj. aktivnosti koje nam mogu pomoći da povećamo svoje životno zadovoljstvo i sreću. Jedna od njih zove se mentalno oduzimanje, a traži od nas da se sjetimo nečega što jako volimo, u čemu uživamo i što nam je važno - bilo da se radi o nekoj aktivnosti, stvari ili osobi. A onda trebamo zamisliti da je to nestalo i da toga više nema. Cilj ove aktivnosti je da shvatimo kako u našem životu ima mnogo toga dobroga što uzimamo zdravo za gotovo, a što u svakom trenutku može nestati. I da bismo trebali češće biti zahvalni na onome što imamo. No posljednjih godinu i pol dana nismo morali raditi ovu aktivnost. Život ju je, nažalost, organizirao za nas. Dogodila se pandemija i nismo morali zamišljati da je nešto nestalo iz našeg života. Velik broj stvari u kojima smo uživali i koje su davale smisao našem životu preko noći je nestao. I onda smo tek shvatili koliko su nam te stvari značile. Mnogi ljudi postali su skromniji, počeli uživati u malim stvarima (kolikogod to zvučalo kao fraza) i postali zahvalniji za ono što imaju. Tako znam ljude koji su prije pandemije pasionirano putovali svijetom, a onda u doba korone nakon prestanka potpunog zatvaranja počeli obilazi mala mjesta i sela oko Zagreba i oduševljeno pričati o tome što su tamo otkrili. A prije pandemije nisu ni znali da ta mjesta postoje. I nasmijali bi se da im je netko preporučio da ih posjete. Ili se sjećam kako smo prijateljica i ja bile beskrajno sretne sjedeći usred zime, smrzavajući se, na naslonu klupe u parku sa coffee to go u ruci. Kao da samo u najboljem kafiću, s najudobnijim foteljama i najboljom kavom na svijetu. Svi smo prije pandemije uživali u različitim stvarima, nije nam lako što su nam te stvari sad nedostupne ili teško dostupne, ali treba se okrenuti oko sebe i pronaći nove načine uživanja. Navike nije lako mijenjati, ali nije nemoguće.

Što inače kaže psihologija o hedonizmu, koji nam je korona tako nemilosrdno zakinula, bar u jednom dijelu? Mnogi navode da je tzv. psihološki hedonizam bitan aspekt ljudske prirode...

- Psiholozi tvrde da ljudi pokušavaju biti sretni na tri načina, i nazivaju to tri puta do sreće. Ta tri puta su ugodan život (hedonizam), angažiran život i smislen život. Ljudi koji odabiru ugodan život vjeruju kako će biti sretni ako u njihovu životu bude što više trenutaka u kojima uživaju. Što više uživanja, to više sreće je nešto u što vjeruju.

To može biti kupanje i sunčanje, koncerti, dobra hrana, gledanje omiljene serije ili ispijanje višesatne kave s prijateljima. Bilo što, važno je da oni u tome uživaju. Dakako, korona je mnoge stvari na ovom putu do sreće učinila nemogućim ili teško ostvarivim.

Drugi ljudi pokušavaju ostvariti sreću kroz tzv. angažirani život. Oni žele potpuno iskoristiti svoje sposobnosti i raditi ono u čemu su najbolji.

Ako imaju talenta za slikanje, oni slikaju, drugi se bave glazbom, neki pišu romane, penju se na planinske vrhunce, igraju šah ili peku kolače. Njima ide dobro to što rade, ali stalno sebi postavljaju nove izazove. To ih dovodi u stanje zanesenosti, stanje u kojemu su toliko zaokupljeni aktivnošću kojom se bave tako da ne vide i ne čuju ništa oko sebe, vanjski svijet nestaje, a vrijeme proleti. To je vrlo ugodno iskustvo i nije čudno da su mnogi ljudi u vrijeme korone bili nesretni ako se nisu mogli baviti takvim aktivnostima.

I postoje na kraju i oni koji svoju sreću traže u aktivnostima koje su za njih smislene ili im daju osjećaj da njihov život ima smisla. Oni obično vjeruju da mogu doprinijeti da svijet bude bolje mjesto pa se angažiraju pomažući drugima, volontiraju ili na svom poslu čine mnogo više za ljude nego što bi se očekivalo.



Mogu li se takvi putevi do sreće u nekom smislu spojiti, da se tako izrazim...?

- Istraživanja pokazuju da su najsretniji i najzadovoljniji oni ljudi koji imaju uravnotežen život - dakle oni u čijem životu ima i uživanja, koji koriste svoje sposobnosti i postavljaju si izazove, ali istovremeno imaju i osjećaj da ono što rade daje njihovu životu određeni smisao. Dakle, ne smijemo zanemariti ni jedan put do sreće.

Uživanje je važno, ali ako se usmjerimo samo na to, u jednom trenutku ćemo osjetiti da nam nešto nedostaje, da nam život djeluje prazan. Vjerojatno je da ne koristimo svoje sposobnosti ili nam nedostaje smisao. S druge strane, možda imamo mnogo aktivnosti koje su smislene, ali su naporne i osjećamo se iscrpljeni. Tada je očito da nam nedostaje uživanja i da moramo učiniti nešto za sebe, a ne samo za druge.

Uzimajući sve okolnosti u obzir, koliko je za ljude pod presijom korone, sad već godinu i pol dana, uopće moguća prilagodba na ovakvo "novo normalno" kako bi se ostalo u zelenim zonama sigurnosti i nekog hinjenog hedonizma, bar dok smo na moru, na odmoru...?

- S ovakvom situacijom još se nismo susreli i teško je znati kakve će dugoročne posljedice imati na naše mentalno zdravlje. Kad nešto loše kratko traje (pa makar bilo i izrazito loše) i znamo da će uskoro završiti, lakše nam je s tim izići na kraj nego i s manje lošim stvarima koje dugo traju i kojima se ne nazire kraj. Upravo je to slučaj i s ovom pandemijom. U početku smo bili spremni sve izdržati, ne izlaziti iz kuće, ne družiti se, ne viđati one najbliže, jer smo vjerovali da će sve to ubrzo proći te da i sami pomažemo da se to dogodi. No, sad kad je prošlo više od godinu dana, kad se pandemiji ne nazire siguran kraj i kad vidimo da mi osobno nemamo veliku kontrolu nad onim što se događa, puno nam je teže. Iscrpili smo svoje snage ili, kao što mnogi kažu, "potrošili smo se". Dosta nam je svega. Želim svoj život natrag rečenica je koju često čujemo. Svima nam je potrebna pauza od korone! Za mnoge ljude to je ljetovanje na moru jer su tamo svi opušteniji, manje je mjera jer su na otvorenom i imamo osjećaj da se život vratio u normalu. Neki čak otvoreno kažu: Ne želim sad razmišljati o koroni, sad želim uživati. Razmišljat ću o tome kad se vratim.



Koja bi bila Vaša poruka hedonistima, kakvih ima i u ovoj koronakrizi, i u svijetu i kod nas?

- Poruka hedonistima u nama bila bi da uživamo u svemu onome što možemo. Istraživanja pokazuju da oni ljudi koji žive pod intenzivnom stresom i uspijevaju svaki dan pronaći bar neku malu stvar u kojoj mogu uživati imaju značajno blaže negativne posljedice stresa i na fizičko i na mentalno zdravlje. Stoga bi bilo najmudrije ne usmjeravati se na ono što zbog korone ne možemo i što smo izgubili, nego na ono ugodno i lijepo u čemu i dalje, bez obzira na koronu, možemo uživati. To ne bih nazvala hinjenim, nego pravim hedonizmom. Također, ima istraživanja koja pokazuju da u pandemiji najbolje prolaze ljudi koji ne razmišljaju previše ni o prošlosti ni o budućnosti, već su usmjereni na tzv. hedonističku sadašnjost.

Jednostavnim riječima rečeno, oni se usmjeravaju na današnji dan i pokušavaju pronaći nešto u čemu će uživati. Razmišljanje o prošlosti i o tome što smo sve mogli a sad ne možemo sigurno nam neće pomoći. Razmišljanja o tome kako je budućnost nesigurna - još manje. Pogotovo ako smo po prirodi skloni crnim mislima. Stoga, kolikogod možete, usmjerite se na ono što imate, na ono što je moguće i na ono što vas bar malo može razveseliti i u čemu možete uživati. Ponekad i male stvari mogu imati veće pozitivne posljedice nego što očekujemo. Iz ove kože (zasad) ne možemo. Što možemo u njoj? (D.J.)