Analiza sporednih (neki bi rekli i nevažnih) nemedicinskih segmenata globalne koronakrize baca polarno svjetlo na medicinsku dimenziju problema - sve su boje u prijelazima i mogu se različito tumačiti. Istovremeno, ta uglavnom medijska dimenzija fenomena osvjetljava i neke stare mehanizme koji tek sada postaju vidljivi. Dolazi do prepoznavanja struktura djelovanja. Konfiguracije izlaze na površinu. Vremena koja su za nama kao da su ih slutila i najavljivala. Kao da je na djelu ista intencija, samo je ona sada dobila snagu i ‘legitimitet‘. Posebno kada je riječ o destruktivnom utjecaju koronakrize na kulturu.

Za svijest većine tranzicijskih političara društvo bez kulture i umjetnosti bilo bi idealno društvo. Naime, sve je ostale segmente društva (oblike djelovanja) jednostavnije disciplinirati od artistički nastrojenih osobenjaka, istraživača nevažnoga, anarhoidnih zaljubljenika u ideje samostalnosti i slobode. Društvo bez kulture negativna je utopija ljudi od paragrafa i političke moći. Bez ljudi koji se ne osvrću na pitanja funkcioniranja sistema sve bi moglo biti puno lakše.

Na suvremenu je kulturu i inače već utisnut žig političke birokracije. On je svojevrsna već ranije uspostavljena političko-kulturna putovnica (kulturna putovnica prije COVID putovnice). S njom imate potvrdu da ste ‘kulturnjak‘, možete sudjelovati u natječajima, dobivati nagrade, putovati, čitati dječici svoje stihove... U kulturu možete ako ste čipirani/uknjiženi kao mirni građanin koji se uredno cijepi i sluša odluke Prve paragrafkinje među paragrafima. Janko Polić-Kamov bi, da je ovo doživio - napisao Psovku!



Umjetnost i kultura i ranije su bili na respiratorima Ministarstva kulture. Ovo što se događa danas više podsjeća na kuhinje u kojima se hrane umjetnici u gladovanju s ‘certifikatom‘. A da je netko prije par desetljeća zabranio kulturna gibanja, druženja, predstave, koncerte, predstavljanja, kazališne i filmske predstave... na ulicama bi barikade otpora rasle kao gljive. Ali... Nevidljivi agresor nepoznatog podrijetla omogućio je uvođenje mjera koje kulturna zajednica nikad ne bi dopustila. Proizvodnja straha u ljudima, nažalost, toliko nas je disciplinirala da se ljudi kulture sa sramom sjećaju - slobode u sebi.

Nesreća nikad ne dolazi sama. Ponekad se godinama unaprijed najavljuje u simptomima koja će društva prepoznati ili neće. Onako kako je novinarstvo izgubilo rat od PR-a, sloboda kritičkog promišljanja izgubila je - od propagande. Nije propagandi bilo teško pobijediti kad su politika i krupni kapital posjekli noge novinarima. Sudski su procesi protiv novinara bili najava totalitarnih tendencija na razini globalnog nam vrlog novog svijeta.

Čovjek koji je osvijestio važnost spektakla u ljudskoj povijesti, koji je spektakl vidio kao preteču religijskih rituala - Gay Debord - danas bi bio i sretan i nesretan. Sretan bi bio jer se ponovno pokazalo da je bio u pravu, a nesretan što je globalni spektakl s nevidljivim agresorom pokazao svu snagu zavođenja i manipuliranja. Postali smo dio Religije propagandnih slogana stožernih propovjednika. Autori novog globalnog spektakla kao da su sebi zadali u zadatak provjeriti do kojih je razina moguće oblikovati kolektivnu svijest ljudi cijelog planeta. Zasad su iznenađeni vlastitim uspjehom.

Budući da je izgradnja logora za sve ljude svijeta prevelika investicija, nije im preostalo ništa drugo nego da u ljudima proizvode zidove, strah od drugoga, od druženja, strah od slobodnog koraka i slobodne riječi. Zatvorska pravila (maske, distanca, zabrana druženja, zatvaranje u zidove...) trebalo je uvesti - bez zidova. Paradoks je da su globalni propagandisti svoje imperijalne težnje orvelovski predstavili kao - brigu za ljude.

Za pesimizam kao duhovno stanje nacija najkorisniji su ozbiljni, iskreni, moralni, upućeni - sljedbenici propagandnih slogana. S njima proizvođači neprovjerenih cjepiva nemaju nikakvih problema. Oni su naprosto odgovorni jer im slogan ključnih medija kaže: Budimo odgovorni. Ostaju doma jer im zapovijed u obliku sugestije kojom se obećava zdravlje kaže - Ostanite doma. Na djelu su, dakle, zatvorski slogani kampanje koja je sjajno brendirala neistraženi i neprovjereni proizvod, odnosno uslugu.



Političari, pak, koji su oduvijek sanjali arbitrirati u kulturi, pojavljuju se kao glasnogovornici propagandnih kampanja globalnih igrača zavođenja i manipuliranja. Vrlo uvjereno izgovaraju rečenice koje kasnije vrlo fleksibilno napuštaju. Čvrsto su uvjereni u stvari po kojima će uskoro pljuvati. Zavode narode kojima će uskoro objašnjavati da su bili zavedeni. Nije ovo ni hrvatska ni regionalna priča. Ova je priča totalitarna.

I umjesto da se stvar nazove novim totalitarizmom, pojavljuje se ‘novo normalno‘. Umjesto da razmišljamo kako se oduprijeti naletu globalne propagande, mi danas razgovaramo o broju prodanih spavanja privatnih iznajmljivača apartmana na Jadranu. U državama koje uništavaju kritičku misao, ne podupiru razvoj humanističke misli; u državama u kojima su novinari ključni neprijatelji istine - ne može se ništa drugo ni očekivati.

Kultura je nepotrebna dresiranim ljudima. Ako su globalni propagandisti uspjeli u svojoj nakani pretvaranja ljudi u zatvorenike na otvorenom - kultura više nema nikakvog smisla. Ali, na veliku žalost svih totalitarizama svijeta, istina je poput vode - pronađe pukotine i počne se skupljati u malim lokvama koje će polako prerasti u mala jezera. Uskoro će iz njih krenuti rijeke.

Na odnosu države/ava prema kulturi davno se već osjetila najava globalne propagandne kampanje. Politički sistemi bili su uništavatelji i spasitelji. Uništavali su pretpostavke važnosti i opstojnosti kulture, da bi se onda kao sufinancijeri pojavili kao usmjerivački spasitelji. Uništili su ono što su trebali omogućiti da bi na vrata kulture stavili provjerene kadrove za provjeravanje kadrova.