Među najstarijim vrtnim biljkama koje su se koristile za ukrašavanje vrtova je ljiljan. U istočnom Sredozemlju uzgajali su ga još prije antičkih vremena, a koliko je cvijet ljiljana bio cijenjen već u dalekoj prošlosti vidljivo je po tome što je u različitim značenjima bio prisutan u mnogim starim civilizacijama (Grčka, Egipat).

To je lukovičasta biljka prikladna za uzgoj na sunčanim i polusjenovitim položajima. Iz lukovice (koje mogu biti od tri do 10 cm u promjeru) niču brojni sjajnozeleni listovi. Cvjetovi su veliki, mirisni, ljevkastog oblika, a nalaze se najčešće u skupini, na vrhu stabljike, koja zavisno od sorte može biti visoka od 30 do 200 centimetara. Kod azijskih vrsta cvjetovi su okrenuti uvis, a kod većine ostalih vrsta cvjetovi su pognuti prema tlu. Cvjetovi mogu biti jednobojni ili dvobojni, bijele, žute, narančaste ili crvene boje te pastelnih nijansi tih boja. Cvjeta, zavisno od sorte, od svibnja do rujna. Na cvjetnoj stapci dnevnih ljiljana (Hemerocallis sp.) svakog jutra otvara se novi cvijet. Na istoj cvjetnoj stapci ocvali dijelovi ostaju još nekoliko dana kao podsjetnik na prošlost, a kraj njih svoj dan čeka još nekoliko novih pupoljaka. Ta igra rađanja i smrti posebnost je ove trajnice u kojoj obično uživamo tijekom lipnja i srpnja.

Početkom 19. stoljeća jedan je austrijski botaničar obavio prvu sistematizaciju tog cvijeta. Nakon njega brojni istraživači su se posvetili njegovu proučavanju. Otkrivene su mnoge nove vrste, naročito na tlu Azije, koje su poslije prenesene u Europu. Samo 20 godina kasnije načinjena je još jedna sistematizacija i dodan joj botanički opis otkrivenih vrsta ljiljana na tlu Azije, a koja se i danas smatra važećom. Ima sedam osnovnih vrsta ovog cvijeta, uz brojne podvrste, a posljednjih godina sve je više hibridnih vrsta. Krajem 19. stoljeća u Engleskoj su stvoreni prvi hibridi ljiljana. I od tada se proizvodnja tog cvijeća povećava. Najveći svjetski proizvođač je Sjeverna Amerika, a slijede Japan i Nizozemska. Za početak proizvodnje i razmnožavanja ljiljana uzima se 1905. godina, kada je kraljevski ljiljan (Lilium regale) prenesen u Europu.



Ljiljani se sade lukovicama. Najbolje je posaditi nekoliko lukovica jednu do druge, uz razmak od oko 30 centimetara. Za ovaj cvijet specifično je da voli da mu je korijen u hladovini, a cvijet na izravnom suncu jer se tako najbolje razvijaju, ali trebaju biti zaštićeni od izravnog popodnevnog sunca. Zato je važno odabrati pravo mjesto za sadnju. Zemlja u koju se sade lukovice ljiljana treba biti humusna i imati dobru drenažu. Traži vlažnost, ali ne pretjeranu, jer ako ima puno vlage, često se dogodi da lukovice istrunu. Ako se odlučite za "tešku" zemlju, važno je da joj omogućite bolju drenažu s pomoću sloja pijeska i šljunka ili zreli kompost i organsko gnojivo sa sporim djelovanjem.

Najbolje ih je saditi u jesen ili u rano proljeće. Ako ih sadite u vrtu, onda je najbolje u jesen, ali ako želite uživati u njihovoj ljepoti na terasi ili balkonu, najbolje je da ih zasadite u proljeće. Osim razmaka, vodite računa i o dubini sadnje. Naime, lukovice ljiljana najbolje je posaditi 20 - 50 centimetara u zemlju, ovisno o vrsti. Ako vaši ljiljani narastu toliko da im zaprijeti lomljenje, najbolje je da postavite mrežicu koja će im omogućiti normalan rast. Nakon cvatnje tobolce sa sjemenkama treba odrezati, a kada stabljike povenu, treba ih napola podrezati. Ostatak stabljike u proljeće odrezati do tla. Postoji nekoliko načina razmnožavanja ljiljana, a čini se da je najzastupljeniji dijeljenje lukovice. Odvajanje mladih od starih lukovica najbolje je obaviti od rujna do listopada ili u travnju. Ali, jako je važno da budete oprezni kako ne biste oštetili lukovice.

U zavisnosti od vrste do vrste razlikuje se količina vode koja im je potrebna. Ono što vrijedi za sve vrste ljiljana je da ne trpe baš mnogo vlage, osim pojedinih vrsta koje zahtijevaju češće zalijevanje poput afričkog ljiljana koji trpi dosta vlage, naročito tijekom ljetnih mjeseci.