Moj neustrašiv i znatiželjan duh odveo me na Kosovo, u zemlju o kojoj imam tako malo saznanja, ili sam imala, dok se nisam na licu mjesta upoznala sa zemljom i ljudima Kosova. Premda je to mnogima poznata činjenica, ponovit ću i podsjetiti kako je Kosovo najmlađa djelomično priznata država u jugoistočnoj Europi. Kosovo je svoju neovisnost proglasilo u veljači 2008. godine i još uvijek je mnogima nepoznata država, iako je kosovsku državnost priznalo više od 100 zemalja, uključujući SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku i Tursku. Srbija, Rusija i Kina su među zemljama koje tek trebaju priznati neovisnost Kosova.

Bilo kako god, koroni unatoč, odlučila sam prvo doći do Albanije pa onda krenuti na Kosovo, odnosno putovati od Tirane do Prištine. Dok sam se vozila autobusom, putem sam uočila da Kosovo nije najspektakularnija zemlja na Balkanu, ali ima svojih potencijala, lijepe planinske krajolike i dakako posebne ljude. Atmosfera koju sam opazila zaustavljajući se na usputnim stajalištima, od tapkanja ljudi po stanici, zraka punog kisika, obilježja starih vremena, mirisa ćevapa i rakije pa do glazbe iz kafića koja upotpunjuje čekanje na stanicama u malim mjestima, vrlo me se dojmila. Cijelo vrijeme mog putovanja osjećala sam se sigurno, premda je ne tako davno na ovim prostorima bjesnio rat i još uvijek u ovoj zemlji, zbog složene političke situacije, postoje napetosti koje se itekako osjete. Ali za turiste koji posjete Kosovo nema razloga za strah i zabrinutost. Mještani su nevjerojatno ljubazni i vole razgovarati. Iznenadila sam se koliko me ljudi na ovom putovanju pitalo "zašto sam došla ovamo", iskreno znatiželjni zašto sam odlučila putovati po njihovoj zemlji.



No, vratit ću se malo unatrag. Nakon što sam napustila Albaniju i provezla se cestom dugom 176 km, zastala sam u Prizrenu, drugom gradu po veličini na Kosovu. U Prizrenu je u srpnju izuzetno vruće, osjećate se kao u kipućem loncu. Inače, grad je vrlo šarmantan. Osnovan je u 11. stoljeću na ruševinama drevnog rimskog naselja Therande, koja se prvi put spominje 1019. godine u vrijeme Bazilija II. (976. - 1025. nove ere). Usput, godine 1072. srpski vladar Konstantin Bodin (1082. - 1099.) proglašen je u Prizrenu "carem Bugara" tijekom velikog slavenskog ustanka protiv Bizantskog Carstva.

Nakon susreta s lokalnim vodičem krenula sam u razgledanje starog grada, čaršije… i začas sam stupila u blisku vezu s istaknutim znamenitostima iz daleke povijesti, poput vrlo lijepih ranokršćanskih i orijentalnih arhitektonskih lokaliteta iz razdoblja Otomanskog Carstva. Nakon Starog grada stigla sam do nedaleke tvrđave, do koje je lako doći šetnjom. Stara impozantna utvrda, odakle se pruža spektakularan pogled na vizure grada, brojne minarete, lijepe okolne planine i rječicu u podnožju, dominira na uzvisini iznad grada. Pogled je to na vrlo slikovito mjesto. Imala sam sreću doći ovamo u vrijeme započetog poziva na molitvu koji se orio nad gradom, što je čitavu atmosferu učinilo posebnim iskustvom.

U utvrdi su dobro očuvane prostorije i mnogo impresivnih obrambenih zidina. Kružni obilazak završila sam s ručkom u jednom od usputnih restorana. Kosovska hrana je poprilično snažna s elementima prehrambenih običaja iz Srbije, Albanije, Turske i Grčke. Prvo sam se odlučila za fliju (to je pita od tankih slojeva tijesta, poput palačinki, s punjenjem od jogurta), potom meso s roštilja uz krumpir i ukusnu svježu salatu. Ručak sam završila čašom vranca (crnog vina proizvedenog od najstarije sorte grožđa na svijetu zastupljene u ovom dijelu Balkana) i naravno, za kraj, gustom jakom turskom kavom, koju tradicionalno pripremaju u džezvi. Bila sam očarana bogatim okusom kave te sam je ispijala u opuštenoj atmosferi, čavrljajući s domaćim ljudima. Mogu zaključiti da sam u kulturološkom i gastronomskom smislu uživala u Prizrenu.



Idući dan nastavila sam putovanje prema Prištini, glavnom gradu Kosova. Grad je živopisan. Lijep sklad moderne i osmanske arhitekture. Vizualno vrlo je impresivna Sultanova džamija iz razdoblja Otomanskog Carstva, koju je 1461. godine dao sagraditi Mehmed Fatih, smještena je u srcu grada. Ova džamija jedno je od najvažnijih povijesnih, kulturnih, arhitektonskih i vjerskih nasljeđa u Prištini. Divni unutarnji cvjetni ukrasi ukrašavaju zidove i strop, a vanjski svodovi krase ovu džamiju izvana. Mali cvjetni vrt uokolo lijepo se uklapa u cjelokupni ambijent. Izula sam cipele i ušla u krug džamije, u to dojmljivo i opuštajuće mjesto. Mnogi su vjernici upravo pristizali na molitvu...

U neposrednoj blizini nalaze se Kosovski muzej, Sahat-kula i Muzej Jasher Pashar, kao i Nacionalna biblioteka Kosova, te nedovršena pravoslavna crkva. Predivna zgrada muzeja čije bijele kupole predstavljaju albanske tradicionalne kape. Čitava konstrukcija muzeja je iza rešetaka koje simboliziraju i predstavljaju ugnjetavanje ljudi.



Nakon obilaska Prištine, krenula sam u Peć, grad na zapadu Kosova, smješten na rječici Pećkoj Bistrici, u obilazak srpske enklave u tom gradu. Uskom cestom s mnogo zavoja, a mjestimice je bilo prilično zastrašujuće, nizao se neprekinuti niz prekrasnih pogleda i vizura koje je otkrivao svaki zavoj zmijolike ceste kroz planinu Rugovu. Nezaboravni pogledi na strme klisure i bistre rijeke u dubokim kanjonima. Putem smo se zaustavili kako bismo napunili svoje boce čistom planinskom vodom. Bilo je to pravo osvježenje nakon vrućeg ljetnog zraka u gradovima. Vožnju smo nastavili sve do dobro očuvanog pravoslavnog manastira iz 14. stoljeća, smještenog u mirnom okruženju, kojih pola sata hoda od središta grada Peći. Pećka patrijaršija, to velebno zdanje manastirskog kompleksa, sastoji se od tri crkve funkcionalno spojene kao da je jedna, obojene tamno crvenom bojom. Unutar manastirskih prostorija nalazi se veliki broj freski s jasnim slikarskim detaljima i bogatim bojama, izuzetno dobro očuvanih, čija se starost procjenjuje između 700 i 800 godina. U krugu manastira žive redovnice, njih 18 koje su posvećene mirnom vjerskom životu. Njihove vrijedne ruke drže i brinu se o pčelama i bave se nekim poljoprivrednim djelatnostima, a neki od proizvoda, poput pekmeza od duda, suhih šljiva, oraha… prodaju se u njihovoj trgovini unutar vjerskog kompleksa.

Sve u svemu, bilo je zanimljivo doživjeti Kosovo. Putovanje je bilo neočekivano ugodno i intrigantno i prošlo je bez problema, premda se u nekim dijelovima zemlje osjećala napetost u zraku. Na početku putovanja bila sam pomalo zabrinuta zbog sigurnosne situacije, ali Kosovo je sigurno. Ipak, preporuka je da se izbjegavaju pogranična područja sa Srbijom, zbog uvijek mogućeg nemira. S tim u vezi, svjedočila sam i međusobnoj nesnošljivosti između Albanaca i Srba, zbog političkih i vjerskih razloga, koji se sastaju u odvojenim lokalima i netrpeljivo govore o onima drugima. Mladi ljudi moraju se nositi s nametnutim predrasudama s obzirom na religiju i politiku. Povijest i kultura mnogih naroda ponekad je vrlo gorka. No ne sumnjam da će se vremena promijeniti i da će jednog dana svi u ovoj regiji živjeti u miru. Za sada je Kosovo zemlja u nastajanju, s bremenitom prošlosti, nemirnom sadašnjosti i obećanom budućnosti, uz nadu da će na kraju razum pobijediti bezumlje, da će Kosovo biti od svih pa i od Srbije priznata država vrijedna poštovanja i suradnje. I da će Kosovo postati članica Europske unije... Jer, kako to kaže jedna stara albanska poslovica: Tko za rana sijati neće, taj nit‘ trstiku, a niti ploda žeti neće!

Piše: Ina Stašević