U hrvatskom je turizmu COVID kriza prouzročila svojevrsnu "turističku pauzu", ali istovremeno stvorila i priliku za resetiranje i novo promišljanje hrvatskog turizma. Kao član Znanstvenog vijeća za turizam i prostor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti bio sam aktivni sudionik na dva interdisciplinarna znanstvena kolokvija: "Turistički time out - trenutak za novo promišljanje turizma i prostora" i "Turizam i stanovanje", koja su održana kao videokonferencija 27. listopada 2020. i 17. svibnja 2021.

Možda je najbolji prilog razmatranju turizma i prostora Znanstvenog savjeta dao njegov predsjednik, akademik Nikola Bašić. Ukratko, on je kao znanstvenik i poznati arhitekt u svojim kritičkim promišljanjima bez sumnje fokusiran na učinke turizma na hrvatski prostor, poglavito na području jadranske obale i otoka, "gdje se odgovor na sveprisutnu turističko-nekretninsku potražnju razrješava na dramatičan način, u sukobu s dugoročnim nacionalnim interesima. Tome ususret idu i legislativne improvizacije, kojima se, pod agendom poticanja investicija, srozavaju standardi prostornog planiranja. Što su planovi bliže provedbenoj razini to su problemi veći. Na kraju, oni se pretvore u kvazi-planske dokumente koji nisu ništa drugo nego interesne križaljke u kojima se, iza paragrafa, vodoravno ili okomito, krije ime onoga za koga je napisan. Iz tog razloga, hrvatsko društvo i hrvatski prostor ne smiju postati taoci turizma kao prevladavajućeg gospodarstva. Tome nasuprot, turizam može postati vrelom nacionalne demografske i prostorne revitalizacije" (Bašić, 2019).



Moj skroman prilog na prvom kolokviju odnosio se na temu prekomjernog turizma, ili overturizma, pod nazivom Overturizmom protiv turizma i društva, s postavljenim istraživačkim pitanjem: Ulazi li hrvatski turizam u zonu overturizma? Upozorio sam na četiri temeljna izazova hrvatskog turizma koja imaju za rezultat prekomjerni, ili tzv. overturizam, s pogubnim utjecajem na održivost turizma i prostora, kao i na gospodarsku i društvenu ravnotežu. Prvi je izazov u ekonomskoj teoriji koja ne daje odgovore na nedosljedna ponašanja u društvenoj i gospodarskoj praksi isključivo zbog nakaradnog shvaćanja ekonomskog procesa koji se odvija između proizvodnje i potrošnje, a koji dobrim dijelom zanemaruje trošenje i vrednovanje resursne osnove, a posebno prostora kao resursa kojim je turizam definiran. To dovodi do teorijskog kaosa koji rezultira kaosom u praksi. Drugi izazov posljedica je spomenute teorijske zbrke, na koji upozoravam rezultatom svojeg istraživanja kojim na makroplanu prepoznajem znakove prekomjernog, ili tzv. overturizma u Hrvatskoj. Komparativnom analizom uspoređujem hrvatski turizam u s potvrđenim (Mihalič, 2019) neodrživim, tzv. podturizmom, Slovenije i održivim turizmom Austrije. Iz te komparativne analize proizlazi da Hrvatska prema apsolutnim podatcima zaostaje za Austrijom po svim analiziranim elementima osim po ukupnim smještajnim kapacitetima i broju ostvarenih noćenja.

U relativnim podatcima, gdje su pokazatelji ispravljeni za faktor veličine broja stanovnika i površine u km² po stanovniku, slika je potpuno drukčija i upućuje na golem nerazmjer Hrvatske i Austrije na štetu Hrvatske u obliku postojanja neodrživog overturizma. Treći izazov javlja se na mikroplanu turističkih destinacija. U svojem istraživanju dolazim do rezultata na razini sedamdeset i jedne turističke destinacije jadranske Hrvatske, i to metodologijom koja pretpostavlja da rang na 20. percentilu odgovara rangu od prvih 20 % jadranskih turističkih destinacija koje ostvaruju najviše ekonomske indikatore, ali i ulaze u zonu najvećeg rizika od prekomjernog turizma, ili overturizma. Valja naglasiti da pripadnost destinacije zoni 20. percentila ne znači automatski i overturizam, nego je to siguran znak da destinaciji prijeti ozbiljan razvojni izazov stvoren pogrešnim percipiranjem uspjeha u turizmu koji se definira kroz stalni rast sve većeg broja turista.



Četvrti izazov bazira se na prezentiranim ekonomskim indikatorima koji upućuju na potrebu zaustavljanja rentnog turističkog razvojnog modela Hrvatske, posebno u segmentu nekontroliranog rasta smještajnih kapaciteta i nužnost njihove nove regulacije, posebno prostornom i poreznom politikom. Te politike trebale bi posebno utjecati na promjenu stope turističke gustoće i stope turističke penetracije, ali i na ostale indikatore održivosti u brojnim jadranskim destinacijama. To uključuje i paralelno stvaranje nove stabilne gospodarske i društvene strukture u kojoj će prioritetne razvojne politike postati one politike koje su se posebno u ovoj globalnoj pandemijskoj krizi pokazale nedostatne u smislu samoodrživosti (kao npr. zdravstveni, gospodarski, turistički, obrazovni sustav) na lokalnoj, nacionalnoj i europskoj razini. (Cjelovit rad nalazi se u Zborniku skupa HDE-2020 u pdf formatu na linku: http://hde.hr/ekonomskapolitikahrvatske).

U međuvremenu je održan i drugi kolokvij, "Turizam i stanovanje". Na tom skupu upozorio sam na opasne brojke koje nas moraju zabrinuti a odnose se na nekomercijalni smještaj i kućnu radinost kao na jedan od najvećih razvojnih izazova hrvatskog turizma. Zvali se ti oblici smještaja vikendice, kuće za odmor, stanovi, apartmani, kuće za povremeni boravak, stanovi za odmor i rekreaciju, svi ti pojmovi svode se na jedan zajednički nazivnik. Na primjeru vlastitog istraživanja na slučaju grada Crikvenice, koja je ogledni primjer većine jadranskih turističkih destinacija s visokim indikatorima sezonalnosti i opasnosti od pojave prekomjernog turizma, kao i na primjeru istraživanja Instituta za turizam, posebno kolege Nevena Ivandića, ti najbrojniji smještajni kapaciteti na turističkim područjima u ukupnoj strukturi smještajnih kapaciteta generiraju u turističkim destinacijama 80 - 90 % ukupnog turizma. Ti kapaciteti, nažalost, razvijaju se bez ikakve kontrole s aspekta prostornog planiranja, u odsutnosti društva da to područje regulira alatima koji mu stoje na raspolaganju, kao što su prostorna, urbanistička i porezna politika. Oni su dio velikog interesa, ali istovremeno i velikog neznanja. Nitko danas ne zna koliko se gradi ili koliko će se graditi sekundarnog smještaja, posebno u osjetljivim područjima kao što je jadranska hrvatska.

Ako imamo za cilj optimizirati nekomercijalni smještaj i kućnu radinost, do toga ćemo doći multidisciplinarnim znanjima, ali i alatima kao štu su prostorna, urbanistička i porezna politika, kao savršenim sredstvima da se ti ciljevi i ostvare. Koliko god to izgledalo komplicirano i birokratski, to je uvjet bez kojeg se ne može i ne smije dalje raditi. To su danas neki od najvećih izazova i zato je "turistička pauza" prouzročena COVID krizom prilika za resetiranje i novo promišljanje hrvatskog turizma.