Objavljeno 18. lipnja, 2021.
Piše: Draško CELING
O njemačkom jazzu rijetko pišemo. Iako se neke od najzanimljivijih diskografskih kuća koje objavljuju jazz (Enja, ECM, ACT, Pirouet) nalaze baš u Njemačkoj, točnije u Münchenu i okolici (ECM Records već dugo nije na svojoj mitskoj adresi Gleichmannstraße 10, nego u idiličnom münchenskom predgrađu Gräfelfingu), jazz koji izvode Nijemci nekako kao da je u drugom planu. Rado ispravljamo nepravdu.
Kada je riječ o jazzu, Zapadnonjemački radio iz Kölna (Westdeutscher Rundfunk Köln, WDR) prava je institucija. Iako je njegov preteča osnovan još 1923. godine, ovaj radio svoj novi zamah dobio je u vrijeme savezničke okupacije u trenutku kada je Njemačka bila izbrisana sa zemljovida. Zapadni saveznici osnivaju Nordwestdeutscher Rundfunk već u rujnu 1945. Da je radio bio prvorazredno propagandno sredstvo znali su itekako i nacisti koji su još 1934. kölnski radio preimenovali u Reichssender Köln. Tijekom Drugog svjetskog rata radijskim valovima haračio je američko-njemački nacist William Joyce čije su poruke na savršenom engleskom jeziku imale za cilj potkopavati ratni moral saveznika i stanovnika britanskog otočja. Njega je krasio posprdni nadimak Lord Haw-Haw of Zeesen koji je dobio na suprotnoj strani. Zeesen, praktički selo, bila je lokacija njemačkog odašiljača kratkih valova postavljenog ondje još 1927. Padom Trećeg Reicha, Köln se našao u Britanskoj okupacijskoj zoni. Nacističku propagandu zamijenila je ona prozapadna. Kao posebno sredstvo denacifikacije dobro je poslužio i jazz koji je bio tijekom vladavine nacionalsocijalizma zabranjen.
Zapadna Njemačka osnovana je kao država 23. svibnja 1949., a saveznička okupacija okončana je tek Pariškim protokolom iz 1955. Francuska se iduće godine teškom mukom odrekla namjere da pripoji Saarsko područje. Zamalo je Saarbrücken doživio sudbinu Breslaua-Wroclawa, Posena-Poznanja ili Königsberga-Kalinjingrada. Koliko je sporo tekla integracija Savezne Republike u međunarodnu zajednicu govori i podatak da je ova zemlja primljena u Ujedinjene narode tek 1973. godine. Bilo je to vrijeme kada su teroristi iz skupine Baader-Meinhoff već zauzimali naslovnice njemačkih novina. Jazz je bio simbol okupacije Njemačke i njezina povratka u okrilje Zapada. Osim što je bio važno sredstvo zapadnjačke propagande on je služio i zabavi savezničkih vojnika koji su bili stacionirani u toj zemlji.
U to vrijeme stasao je i big band pod nazivom Kurt Edelhagen & His Orchestra. Nakon sličnog iskustva iz Nürnberga i Münchena, Edelhagen dolazi 1957. u Köln kako bi ondje osnovao vlastiti big band. Naziv trostrukog albuma koji je i povod ovog teksta je “100. The Unreleased WDR Jazz Recordings 1957-1974”. Bila je to prethodnica uglednog WDR Big Banda. Edelhagen je u redove svog orkestra doveo glazbenike sa svih strana. Među njegovim članovima bili su i trubači Duško Gojković i Milo Pavlović te pijanist Bora Roković, podrijetlom iz bivše Jugoslavije. Možda će danas biti rijetki oni koje će zanimati kako je zvučao njemački jazz pedesetih, šezdesetih i ranih sedamdesetih, ali objavljivanje ovih snimaka je od iznimne povijesne važnosti. Europski jazz je s vremenom postao važna kreativna adresa. Ako ništa drugo, zgodno je poslušati kako su zvučali Duško Gojković i društvo. Upravo je Gojković izrastao u veliko ime jazza. Nastupao je u Edelhagenovom big bandu četiri godine, nakon čega je svirao s Chetom Bakerom, Stanom Getzom i Kenny Clarke/Francy Boland Big Bandom, nastupio na Newport Jazz Festivalu te upisao Berklee College of Music u Bostonu. Njegov ključni album u karijeri bio je “Swinging Macedonia” iz 1966. Zanimljivu karijeru je ostvario i Bora Roković. Njegov samostalni album “Ultra Native” iz 1971. i danas zvuči svirački raskošno. Edelhagen je bio karizmatičan i autoritativan kao vođa big banda. Kao sredstvo glazbene diplomacije koja je tada bila prilično popularna, jer su svi željeli slijediti američki uzor, Kurt Edelhagen & His Orchestra nastupaju po Istočnoj Njemačkoj, Sovjetskom Savezu i arapskim zemljama. Odjednom su svi željeli čuti kako Nijemci sviraju jazz. Edelhagen i njegov big band nastupili su i na otvaranju Olimpijade u Münchenu 1972. Među onima koji su pisali aranžmane bili su Francy Boland, Claus Ogerman i Bora Roković. Iza ovog vrlo utjecajnog orkestra ostalo je četrdesetak vinilnih albuma. Čak su dva objavljena za istočnonjemačku etiketu Amiga i sadrže zvučne zapise s koncerata u Istočnom Berlinu i Dresdenu.
Na nekadašnju slavu njemačkog jazza ukazuju još dva novija izdanja. Gitarista Volkera Kriegela pamtimo kao jednog od ključnih članova United Jazz + Rock Ensemblea osnovanog 1974. Možda ortodoksna publika jazza nije nikada pretjerano cijenila ovaj projekt. Ipak, valja spomenuti da su u njemu svirali čak i takva imena kao što su kontrabasist Eberhard Weber, trubač Kenny Wheeler i saksofonist Charlie Mariano. Svu trojicu ćemo susresti na brojnim izdanjima ECM-a. Kriegel je predstavljen albumom “Volker Kriegel - Mainz Studio Recordings (1963-1969)”. Zanimljivo da je Kriegel, prije nego što je izabrao glazbenu karijeru, bio student kod marksističkog mislioca Theodorea Adorna koji je ne samo mrzio jazz iz dna duše nego je o tome i entuzijastično pisao. Snimke nastale u Kammersaal studiju u Mainzu nude nam mladog 19-godišnjeg Volkera Kriegela kako svira standarde u formaciji gitarskog trija. Treći album koji je izazvao našu pozornost jest restrospektiva “The First 50 Years of Passport” koju potpisuje saksofonist Klaus Doldinger, jedan od najistaknutijih predstavnika jazz-rocka na Starom kontinentu. Neki njegov sastav Passport uspoređuju s Weather Reportom.