Svečani doček novog mitropolita Joanikija ispred pravoslavne katedrale u Podgorici s trijumfalno istaknutim srbijanskim državnim zastavama i vatrometom, svojom grozničavom pompom savršeno prikriva tamne oblake koji su se nadvili nad Crnom Gorom. Scenarij pacificiranja ove NATO-ve članice narušava tek to što premijer Krivokapić odugovlači s potpisivanjem Temeljenog ugovora sa SPC-om.

Beogradski mediji, ne skrivajući ljutnju i bijes na Podgoricu, sada bacaju drvlje i kamenje na prvog čovjeka prosrpske koalicije koja je osvojila vlast u Crnoj Gori u kolovozu prošle godine i premijera te zemlje Zdravka Krivokapića, optužujući ga za izdaju “srpskog naroda u Crnoj Gori”, ugrozu “srpskih svetinja u Crnoj Gori”, ali ponajviše za sablažnjivo okretanje leđa Srpskoj pravoslavnoj Crkvi koja ga je i dovela na vlast. Nije nikakva tajna da je otac sadašnje prosrpske koalicije u Crnoj Gori bio pokojni mitropolit Amfilohije (Radović) kojeg je kasnije usmrtila korona. Upravo je on trojici izbornih pobjednika zakazao sastanak u manastiru Ostrog gdje je dogovoreno da će premijer biti Krivokapić.



Dogodilo se tako nemoguće da je u nekadašnjoj najateističkoj republici bivše Jugoslavije odluku o tome tko će voditi državnu vlast u Crnoj Gori donio karizmatični mitropolit Amfilohije. Malo je tko vjerovao da je upravo njegovom smrću završila jedna era u povijesti ove nama susjedne zemlje. Do promjene vlasti u Podgorici nakon tridesetogodišnje autokratske vladavine Mile Đukanovića došlo je nakon što se ovaj dugovječni patrijarh crnogorske politike, kojega dubrovački Hrvati nažalost pamte i kao ljutog velikosrbina, odlučio dirnuti u imovinu svemoćne Srpske pravoslavne Crkve. Konačni cilj bio je uspostava autokefalne Crnogorske pravoslavne Crkve nasilno ukinute 1922. Ne znajući u kakav opasni osinjak dira, taj nekršteni ateist izazvao je val masovnih prosvjeda, tzv. litija. Bili su to ultranacionalistički prosvjedi pod krinkom tobožnjih vjerskih procesija u kojima su crnogorski Srbi tražili ukidanje spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Mnogi su u ovom pokretu vidjeli odjeke “događanja naroda” iz vremena Slobodana Miloševića kada je na sličan način uklonjeno crnogorsko komunističko vodstvo i zamijenjeno onim koje će biti odano Beogradu. Dogodila se tragikomična inverzija jer je meta ovih prosvjeda bio Milo Đukanović koji je upravo na krilima miloševićevske “antibirokratske revolucije” i došao na vlast na kojoj se održao do sada. Ovaj puta nije više bilo nikakve potrebe za ponavljanjem pokušaja puča iz listopada 2016., iza koga su stajale Rusija i Srbija. Vlast Mile Đukanovića i njegove stranke u crnogorskom parlamentu dokinula je tijesna izborna pobjeda prosrpske koalicije u kolovozu prošle godine. Litijaši su mogli nazdraviti šampanjcem. Bio je to prvi dramatični poraz crnogorske državotvorne opcije nakon stjecanja neovisnosti 2006.

Izbor klerikalca Zdravka Krivokapića bio je trijumf Srpske pravoslavne Crkve koja je instalirala svog čovjeka tamo dolje u nemirnoj Crnoj Gori. S potporom koju prosrpska koalicija ima u parlamentu njemu su bile odriješene ruke da likvidira nasljeđe Mile Đukanovića i njegovog nespretnog pokušaja da vjerski indiferentnim Crnogorcima vrati njihovu Crkvu koja je postojala od 1485. do 1922.

No, ključni trenutak srpskog preuzimanja Crne Gore nisu bile tzv. litije ni lanjski parlamentarni izbori kao ni imenovanje “albanskog četnika” Dritana Abazovića za dopredsjednika crnogorske vlade. To je bila neočekivana smrt dugovječnog arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija (Radovića) u listopadu prošle godine. Iako su mnogi mislili da je dotični bio najveći crnogorski velikosrbin, uz Radovana Karadžića koji je ovih dana otišao umrijeti na britanski otok Wight i Željka Ražnatovića zvanog Arkan kojeg je osobno obožavao, neke činjenice koje smo saznali tek nedavno govore nešto sasvim drugo. Ispod duge sijede brade i čupavih obrva Amfilohija (Riste Radovića) skrivao se kriptocrnogorac. Njegovu smrt spretno je iskoristio novi gazda u Beogradskoj patrijaršiji poduzetni Porfirije (Perić) i poukidao svo Amfilohijevo nasljeđe. Tako su voljom novog poglavara na netom završenom Arhijerejskom saboru Srpske pravoslavne Crkve ukinuti Episkopski savjet u Crnoj Gori, skupni naziv za eparhije srpske Crkve u Crnoj Gori - Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori te počasni naziv arhiepiskopa cetinjskog za mitropolita crnogorsko-primorskoga. Za neupućene to su možda nekakvi nevažni simboli, trice i kučine, no stvari postaju puno ozbiljnije kada se uzme u obzir da su sva tri obilježja zasebnog crnogorskog pravoslavlja unutar srpske Crkve ozakonjena samo pet dana nakon što je Crna Gora obnovila svoju neovisnost. Odluku o tome donio je Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne Crkve 26. svibnja 2006. poštujući u potpunosti rezultat referenduma o neovisnosti Crne Gore. Drugim riječima, novi srpski patrijarh Porfirije zanijekao je Crnogorcima sve što je podsjećalo na moguću autonomiju unutar Srpske pravoslavne Crkve. Čovjek koji je u Chicagu pjevao četničku pjesmu u čast zloglasnom vojvodi popu Momčilu Đujiću nije mogao pokazati drugo lice! Likvidacija svega crnogorskog kada je riječ o pravoslavnoj Crkvi trebala bi biti odlučujući korak u konačnom slamanju državnosti i neovisnosti Crne Gore. Od prosrpskog premijera i osvjedočenog klerikalca Zdravka Krivokapića očekivala se potpuna pokornost. Prema scenariju koji je navodno osobno napisao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, ovaj Crnogorac trebao je potpisati u Beogradu kapitulantski Temeljni ugovor u kome Crne Gore praktički i nema. No, svjestan pripremljene klopke Zdravko Krivokapić je nakon neuspješnih pregovora s vodstvom Srpske pravoslavne Crkve stavljanje svoga potpisa odgodio do daljnjega što je izazvalo paniku.



Iako je Podgoricom i drugim crnogorskim gradovima odjekivao vatromet nakon ustoličenja novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, pobjedonosno mahanje srbijanskim zastavama ispred Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u glavnom gradu nama susjedne zemlje označio je novu epizodu crnogorskog poniženja. Kako je netko primijetio, Crna Gora je ukidanjem neformalne autonomije pravoslavne Crkve postala provincija “srpskog sveta” u kome glavnu riječ ima Vučić.

Uspješno pokoravajući Crnu Goru patrijarh Porfirije otišao je i korak dalje u provociranju svega što smatra da je u dosegu njegove moći. Za svog pobočnika (vikarnog episkopa) izabrao je zagrebačkog jeromonaha Savu dajući mu naslov episkopa marčanskog. Nimalo slučajno, Porfirije je odlučio gurnuti prst u oko hrvatskim grkokatolicima i Katoličkoj Crkvi, s obzirom da je upravo u Marči kod Ivanić Grada djelovala grkokatolička biskupija sve do 1739. kada pravoslavci u znak prosvjeda pale manastir u kojem je bilo sjedište ove biskupije. Biranjem Marče kao naslovne eparhije jednog hrvatskog pravoslavnog prelata (arhijereja) čini se kao Porfirijevo svjesno potkopavanje ekumenskih napora.


Draško Celing