Već od prvog udarca bubnja, reskog poput prvog jutra kada temperatura padne ispod nule, koju prati nervozna gitara kakve se ne bi posramili ni Melvinsi, pa se onda uključi bas koji bi nas zamolio da se ustanemo i zaplešemo, samo što slušajući "John L" imam osjećaj da bih prije skočio s balkona nego se prepustio njihovom iščašenom ritmu i lijenom irskom naglasku koji recitira ovaj kontrolirani kaos, gotovo zaboravih spomenuti taj disharmonični klavir koji se ukaže negdje oko prve minute, znate da su black midi odlučili iskoračiti prema naprijed, krenuti drugim putem u odnosu na svoj hvaljeni prvijenac Schlagenheim. Zapravo kad malo bolje promislim trojac Geordie Greep, Cameron Picton i Morgan Simpson (četvrti član Matt Kwasniewski-Kelvin uzeo je pauzu kako bi se riješio zdravstvene probleme), zvuči kao potpuno drugačiji bend nego prije dvije godine.

O tome najbolje svjedoče, skoro pa prekrasna balada, "Marlene Dietrich", u kojoj se bend naklanja Steely Danu u otkačenoj soft verziji bossa nove, kao i odjavna epska desetominutna "Ascending Forth", još jedna pjesma uz koju bismo mogli uhvatiti partnera i zaplesati sentiš dok kroz prozor gledate kako se ruši civilizacija. Geordie Greep pjeva nostalgičnu baladu, dok ga prati akustična gitara, da bi se nakon druge minute odvezla u King Crimson svemir, neustrašiva u svojoj namjeri da bend, ali i nas slušatelje, odvede još jednom u neistražene svjetove kroz koje ovaj bend želi kročiti. "Kad bismo nastavili raditi iste stvari, rapustili bismo bend", izjavili su dečki nakon debija, a ovih osam skladbi, bogate u svojim idejama, ludilu i hrabrosti, dokaz su kako te glazba uvijek nagradi ako si spreman odbaciti prošlost i hrabro krenuti naprijed. "Cavalcade" je ekspresionistički (ne)kontrolirani kaos kojemu je teško pronaći zamjerku, ako ste dovoljno odvažni, pa ne odustanete od ove odiseje već nakon prve dvije minute albuma.

Nikola Kučar