Dr. sc. Vera Blažević Krezić poslijedoktorandica je na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Osijek i ovogodišnja dobitnica Nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2020. godinu, za područje filoloških znanosti, te dobitnica Državne nagrade za znanost u području popularizacije i promidžbe znanosti 2018. godine. Razgovarali smo s njom o navedenim nagradama te znanstvenim temama kojima se bavi, kolegijima koje predaje, radu sa studentima, uzorima u znanosti…

Poslijedoktorandica ste Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Osijek. Možete li nam približiti sadržaje kojima se ondje u nastavnom smislu bavite?


Lijepo pozdravljam čitatelje ovih redaka i ljubazno zahvaljujem na stvaranju povoljnog trenutka za razgovor u pismenima, koji se mlađim naraštajima – sva je prilika – čini pogodnijim i zahvalnijim medijem od neposredne (žive) komunikacije. Stanje u kojem se sada nalazimo proizvela je sinergija različitih činitelja među kojima nove tehnologije i društvene mreže zasigurno predvode, a pomogla nije ni pandemijska situacija. Ta popularnost pisanoga izraza, bar u virtualnoj stvarnosti, ne mora se nužno tumačiti kao nešto loše jer zasigurno ima svojih prednosti, sve dok njome caruju lijepe riječi našega jezika, a ne (toliko) suvremena piktografija i ideografija (emotikoni, emojiji…). O spomenutim izazovima današnjice profesorica Lukić i ja često razgovaramo sa svojim studentima koji nas neprekidno obogaćuju svojim uvidima i razmišljanjima što u pisanu, što u govornom formatu. Spomenula sam sada svoju mentoricu Milicu Lukić, profesoricu staroslavenskoga jezika i hrvatskoga glagoljaštva na Filozofskom fakultetu u Osijeku, pri Odsjeku za hrvatski jezik i književnost, odnosno Katedri za hrvatsku jezičnu povijest i hrvatsku dijalektologiju čijom sam poslijedoktorandicom ili višom asistenticom. Radim, kako ste istaknuli, u Osijeku, a zgrada je njihova (moga) Filozofskog fakulteta kolegama djelatnicima i meni, pa i brojnim studentima, zapravo drugi dom, svojevrsno školsko/akademsko utočište smješteno na broju 9 osječke Jägerove ulice kojom je oduvijek taborila umjetnost i duhovnost… Sjetimo se primjerice da je ondje svoje mlade godine provela hrvatska književnica Vilma Vukelić.


Kada bih svoja nastavna zaduženja i pozive nastojala sažeti u nekoliko riječi, rekla bih da sam posvećena unutarnjoj (gramatičkoj) i vanjskoj (sociolingvističkoj) povijesti hrvatskoga jezika, crkvenoslavenskoga i narodnoga (vernakularnoga) tipa, a kako nam je u fokusu naravno pisana povijest toga jezika, zanimam se i za pisma kojima je bilježen – poglavito glagoljicu i ćirilicu. Ne mogu ih međutim poimati samo alatima kojima se jezik (p)ostvaruje, već fenomenima koji su bitno izmijenili i odredili svaku pa i našu uljudbu. Sukladno skiciranim filtrima, na našoj se nastavi pismo poima interdisciplinarnim čima – jezikoslovnima najprije, ali i filozofskima, kulturološkima… Izborni kolegij znakovita naziva – Slavenska pisma – dopušta nam da se u tom smislu raspojasamo.


Autorica ste i suautorica triju značajnijih znanstvenih knjiga i mnogih znanstveno-stručnih radova. Koja su područja Vašega znanstvenog interesa?


Do sada sam, u suautorstvu i samostalno, objavila tridesetak znanstvenih i stručnih te popularnih radova usredotočenih na paleoslavističku/paleokroatističku i ćirilometodsku problematiku; dijalektološke, književnoteorijske/književnopovijesne i zavičajne teme. Svojevrsnom krunom svoga znanstvenoistraživačkog rada svakako poimam dosadašnje knjižne porode: oblikovane u suautorstvu s profesoricom i mentoricom Milicom Lukić, kakva je monografija Divanimo, dakle postojimo – književnojezične i jezičnopovijesne studije (Matica hrvatska – Ogranak Osijek, Osijek 2014) te znanstveno-nastavni priručnik Nova vita glagolitici: Glagoljica iz perspektive znanstvenih, kulturnih i kreativnih praksi (Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Hrvatska sveučilišna naklada, Osijek – Zagreb 2019), potom i samostalnu znanstvenu monografiju Književnimi radnjami za Crkvu i Domovinu. O novocrkvenoslavenskome jeziku Parčićeva misala iz 1893. (Matica hrvatska, Zagreb 2020), utemeljenu na doktorskome radu koji sam obranila 2016. godine, a koji je ljubaznošću i stručnim vodstvom akademika Damjanovića, i mojih mentora, napokon oblikovan u knjigu, objavljenu 2020. godine u nakladništvu Matice hrvatske, a u ožujku/travnju 2021. i nagrađenu Nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2020. godinu, za područje filoloških znanosti.



Što je, prema Vašem sudu, knjigu „Književnimi radnjami za Crkvu i Domovinu, O novocrkvenoslavenskome jeziku Parčićeva misala iz 1893.” prometnulo u filološko djelo godine? Kojim je izvornim spoznajama unaprijedila hrvatsku filologiju?


U prvih pet poglavlja ove knjige, okupljenih pod naslovom „Parčićev misal očima vanjske i unutarnje povijesti jezika“, raspravlja se o nerazdruživoj vezi hrvatske filološke i ćirilometodske znanosti. Analizirani su rezultati dosadašnjih istraživanja, predstavljeni su temeljni zadatci hrvatske ćirilometodske znanosti, poglavito onaj koji govori o obnovi crkvenoslavenskih liturgijskih knjiga. Pružen je uvid u javnu raspravu o hrvatskom novocrkvenoslavenskom jeziku i glagoljskim liturgijskim knjigama, u kojoj su sudjelovali ugledni 19-stoljetni filolozi/ćirilometodijanci. Među njima se posebno istaknuo Dragutin Antun Parčić, jezikoslovac koji je sastavio i za tisak priredio novi glagoljski Misal (1893).


Drugi dio knjige – „Novocrkvenoslavenski jezični tipovi i razvojna razdoblja“ – sastoji se od šest poglavlja usredotočenih na razvojna razdoblja hrvatskoga novocrkvenoslavenskog jezika, počevši s razdobljem istočnoslavenizacije (rusifikacije, ukrajinizacije) hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga, sve do Parčićevih probnih (domisalskih) otisaka.


Treći dio knjige, koji vjerujem donosi najviše izvornih znanstvenih (filoloških) spoznaja, utemeljen je na usporednoj jezičnoj analizi spomenutoga Misala, putem koje dolazimo do podrobnijih informacija o hrvatskome novocrkvenoslavenskom jeziku 19. (i 20.) stoljeća, načinu njegova normiranja, ali i naknadnoga praktičnog života: u onodobnome staroslavenskom bogoslužju kakvim su se odabrane hrvatske glagoljaške biskupije i župe mogle služiti. Budući da su na tome Parčićevu tekstu utemeljeni i noviji misni priručnici, priređeni u 20. i 21. stoljeću, možemo reći da po njemu i danas u Crkvi glagoljamo, primjerice 5. srpnja kada obilježavamo spomendan Svete braće, Konstantina Ćirila i Metoda, utemeljitelja (staro)slavenskoga književnog jezika i glagoljičnoga pisma (posredno i ćiriličnoga).


Osnovnu metodu rada na tekstu (tekstovima), koja prati razine jezičnoga opisa: fonološku, morfološku, leksičku i sintaktičku, nastojala sam kontekstualizirati, odnosno uglaviti u pripadajuće kulturno-političke i crkvene prilike, motreći ih kroz prizmu novijih teorijskih pristupa, primjerice povijesne sociolingvistike.

Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti veliko je priznanje. Kako ste ju doživjeli i što ona za Vas znači?


Po sudbinskome susretu s Mentoricom, ženom nevjerojatnih znanja i sposobnosti koja me zarazila ljubavlju prema povijesnim hrvatskim pismima (napose glagoljici) i jezicima, počela sam se usmjereno baviti novijom poviješću hrvatskoga glagolizma, zavičajnim književno-jezičnim temama kao i popularizacijom hrvatske glagoljske kulture, uopće ćirilometodske baštine. S profesoricom Milicom Lukić u nekoliko sam prijašnjih navrata već bivala nagrađenom, a sasvim blizu srca držim Državnu nagradu za znanost Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, u kategoriji popularizacije i promidžbe znanosti, kojom su 2018. ovjenčani naši nastavni i izvannastavni popularizacijski projekti: mobilna aplikacija Glagopedija i Glagoljaška večer(a), autorska zamisao profesorice Lukić čijoj sam se izvedbi nekoliko godina sa studentima pridruživala.


Nagrađena sam samim time što radim posao koji istinski volim, okružena nadahnjujućim ljudima, ponajprije mentorima – profesorima Milicom Lukić i Mateom Žagarom, potom akademikom Stjepanom Damjanovićem, članicama matične Katedre za hrvatsku jezičnu povijest i hrvatsku dijalektologiju Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Osijeku – profesoricom Loretanom Farkaš, Silvijom Ćurak i Mateom Sesar, potom profesoricom Tanjom Kuštović, Ivanom Eterović i mnogim drugima. Posebno sam sretna što je ove godine svjetlo dana ugledao naš matični katedarski projekt: svečarski zbornik Od Pavlimira do riči šokačke kojim smo obilježili 65. rođendan i 41. godišnjicu rada FFOS-ove uvažene dijalektologinje i povjesničarke jezika – profesorice Ljiljane Kolenić.


Kada kvalitetu toga (zajedničkog) rada prepoznaju članovi prestižne institucije, kakvom je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, malošto mogu dodati osim izraza iskrene zahvalnosti. Među prijašnjim nagrađenicima nalazi se i moj profesor/mentor Mateo Žagar (2007), potom draga kolegica Ana Šimić (2016). Svečana dodjela nagrade bila je rezervirana za 29. travnja kada se proslavlja Dan Akademije, ujedno i uspomena na govor koji je biskup Strossmayer 1861. godine održao u Saboru, kao agitator, konačno i zaslužni utemeljitelj mnogih hrvatskih institucija, pa i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Podsjetimo, biskup Strossmayer pokretačem je procesa obnove ćirilometodske baštine u hrvatskim zemljama druge polovice 19. stoljeća, što će reći sigurna ruka koja je u poslovima pripreme glagoljskoga Misala, objavljenog 1893. godine, vodila Dragutina Antuna Parčića.


Drago mi je što su nam paleoslavistiku/paleokroatistiku još jednom obasjala svjetla pozornice. Naši su ćirilometodijanci 19. stoljeća zaslužili kolati suvremenim znanstvenoistraživačkim krvotokom, pa i medijskim/javnim prostorom koji im, nadam se, i ova nagrada pomaže priskrbiti.


Mene su nagrade koje sam do sada primila zasigurno odredile i obvezale. Najprije nastojanjem da nastavim pošteno raditi, zahvalna na svim do sada pruženim prilikama i znanjima, potom i željom da se trud i rad svih kolega znanstvenika, uopće odgojno-obrazovnih djelatnika, na primjeren način prepozna, vrednuje i nagradi.

Gordana LESINGER