Dr. Rahela Jurković od 2015. godine istražuje izbjeglice i njihovu integraciju u hrvatskog društvo, a u fokusu interesa bilo joj je kulturno nasljeđe i suživot s lokalnom zajednicom. Rezultat istraživanja je kulturnoantropološka studija ukoričena u knjigu pod naslovom "Integracija azilanata u hrvatsko društvo", ujedno i njezina dopunjena i za knjigu uređena doktorska disertacija, koju je obranila na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Kao rođena Požežanka sa zagrebačkom adresom, ali i bogatim iskustvom rada u međunarodnim organizacijama, željela je da knjiga bude najprije predstavljena u rodnom gradu, u novoj Gradskoj knjižnici, gdje su o knjizi govorili dr. Vesna Vlašić i dr. Žarko Španiček.

Knjiga "Integracija azilanata u hrvatsko društvo" po svom naslovu implicira znanstveni pristup vrlo ozbiljnoj i još uvijek nedovoljno obrađenoj temi, koja nadilazi okvire naše zemlje. Takav i jest njezin sadržaj, čiji podnaslov je kulturnoantropoška studija. Međutim, ona nipošto nije samo to jer se osim svog osnovnog pristupa može čitati na nekoliko načina: kao udžbenik studentima međunarodnog prava, kao analiza otvorenosti ili ksenofobičnosti hrvatskog društva i pravnog sustava, ali i kao štivo za svakog radoznalog čitatelja kojega zanimaju okrutne sudbine nesretnika iz egzotičnih i dalekih zemalja u njihovoj potrazi za novom domovinom. Jer, gdje je život, pita se jedan od njih, i autorici odgovara: "Tamo gdje živim."

Koliko god su u središtu knjige azilanti, njezin sadržaj je poput ogledala u kojem se održava hrvatskog društvo, ponekad i nepravedno označeno kao teško prijemljivo za strance.

- To je uvijek priča o nama samima, civilizacijski nivo nekog društva mjeri se po tome koliko je ono spremno i sposobno prihvatiti drugo i drukčije, a da to ne bude ni asimilacija, ni marginalizacija, ni segregacija, ni išta od tih negativnih pojava i tu razliku pojmova vrlo jasno autorica objašnjava - naglasio je dr. Španiček.

Potvrđuju to životne priče azilanata, koji su, zahvaljujući i vlastitim nastojanjima, uspješno ostvarili u Hrvatskoj svoje nove životne puteve.

- Nekim azilantima integracija je bila pojam koji nisu voljeli, jer ih je ona podsjećala na to da su izbjeglice, što je za većinu kazivača općenito bio identitet koji su teško prihvaćali. Njihova borba traje i prolaze kroz teško razdoblje. Stoga je istraživanje pokazalo i da se izbjeglice ne žele uvijek promatrati kao posebna kategorija, tražitelji azila ili azilanti, te žele da ih se prihvaća samo kao ljudska bića. A kako bi se tako jednostavan zahtjev ostvario, za azilante, nažalost, još puno toga u Hrvatskoj nedostaje. Posebno stoga što je od 2006. do 2019. godine Hrvatska odobrila međunarodnu zaštitu za 767 osoba, ali s naglim rastom upravo posljednjih godina - zaključila je autorica.