Indijanska poslovica kaže da "jedini tragovi koje ostaviš u šumi trebaju biti otisci tvojih stopala“. Moderan način života onemogućuje nas da živimo po tim pravilima jer doslovce na svakom koraku pravimo smeće. Danas, kad su klimatske promjene i ekologija postale prvorazredna politička pitanja kojima se bave najmoćnije države svijeta, svijest o tome da su nam na planetu ograničeni resursi sve više dopire i do svijesti svakog od nas.
Začarani krug
Martina Demirović, profesorica njemačkog i engleskog jezika iz Osijeka, jedna je od tih pojedinaca koji su shvatili da je današnji način života štetan ne samo za Zemlju nego i za svakog od nas.
Njezino osvještavanje i proširivanje empatije prema svim životinjama i prirodi počelo je prije više od desetljeća, što je rezultiralo u konačnici zero waste (bez smeća, eng.) načinom života.
"Moja osobna promjena počela je negdje 2009. godine, kada sam prestala jesti životinje te kratko nakon toga i sve ostale proizvode životinjskog podrijetla. Tome je uvelike pridonijelo to što sam tada upoznala predane i nesebične ljude koji svoje slobodno vrijeme ulažu u viziju boljeg života za stanovnice i stanovnike tadašnjeg stravičnog mjesta zvanog azil za pse. Nađeš se konačno ‘doma‘ među ljudima koji imaju iste vrijednosti kao ti i konačno se prepustiš i oslobodiš okova navika i društva u kojem živiš i sve što želiš je pridonositi, činiti svijet ljepšim mjestom za sve. Prvo je to bio svijet tih napuštenih i zanemarenih pasa u skloništu, a s vremenom se krug prirodno proširio na sve životinje, na prirodu i, naravno, na ljude koji su dio te prirode, iako mi se često čini da su to zaboravili", kaže Martina.
Kako sama kaže, veliki je ljubitelj prirode i šume, ali se ne sjeća kada je prošetala šumom, a da nije naišla na glomazni otpad ili pojedinačnu plastičnu ambalažu ostavljene iza nekog piknika. "Tada uvijek osjetim nevjericu i tugu. Ideš i skupljaš putem koliko možeš ponijeti", kaže Martina, koja se mnogo samostalno educirala i shvatila da nije dovoljno odvajati otpad i reciklirati, a i dalje kroz konzumerističke navike podržavati stvaranje novog budućeg otpada. "To je začarani krug: resursi uzeti iz prirode, iskorišteni i pretvoreni u proizvode koji se kratko koriste, zatim bačeni u smeće, istovremeno trujući ekosustav. Otpad, čak i onaj koji se odlaže na smetišta u neku golemu rupu u zemlji, svojim propadanjem proizvodi kemikalije koje stvaraju tzv. deponijske plinove, često otrovne, koji onda truju zemlju, vodu, ljude, životinje. To je, meni bar, bio dovoljan okidač da prigrlim alternativu koliko god je to moguće u određenom danom trenutku, za mene. Mene kad netko pita zašto, moj odgovor je sažet u jednu jedinu riječ: pravda. Socijalna, ekološka, prehrambena, ekonomska pravda. Sve su one povezane i presijecaju se", kaže Martina, otkrivajući zapravo da cijela zero waste filozofija nije samo smanjenje proizvodnje smeća već društvena i osobna promjena koja vodi nečemu boljem.
Promjena s vremenom
Martina je veganka, ali nije militantna u svojim stavovima i ne nameće svoj izbor nikome. "Za svakoga postoji vrijeme kada će si neke stvari osvijestiti i biti spreman na promjenu određenih navika koje su toliko dugo i duboko urezane u našu kulturu, da ih se uopće nezamislivo odreći. Ali svijest se u cijelom svijetu mijenja, pa tako i u mojoj okolini", kaže i dodaje da za promjenu ne treba mnogo. "Nekome će trebati određeno vrijeme da uspješno uklopi neke nove navike u svakodnevicu, a nekome će to biti izazovno i zabavno i lako. Najteže je uvijek s drugim ljudima u našoj okolini, jer oni često neki vlastiti strah i osobno nezadovoljstvo projiciraju prema ‘drukčijima‘ tako da se podsmjehuju, provociraju, ponekad i vrijeđaju. Prerasla sam taj način komunikacije i sa svakim uvijek rado porazgovaram i odgovorim na pitanja ako su iskrena. Ako su provokacije u pitanju, ne vrijeđam se više, samo ih sa smiješkom i pozitivom razoružam u namjeri. Želim svojim primjerom pokazati da nisam ni čudna, ni drukčija, niti da se osjećam boljom od nekog drugoga. Sve drugo smatram da bi bilo kontraefektno."
Martina razbija i stereotipe o tome kako je vegetarijanska/veganska prehrana skupa ili komplicirana. "Mi, veganke i vegani, jedemo sve što smo i prije jeli, samo u veganskoj verziji. Od sarme, punjenje paprike, kobasica, sira, burgera, lazanja, paštašute, omleta, palačinki, kolača, sladoleda itd. To nisu jela ni okusi koja većina nas nije voljela, jednostavno više nismo htjeli sudjelovati u tome što se svakodnevno diljem svijeta čini milijardama životinja zbog nas. I u trenutku kada shvatiš da se zapravo ne odričeš ničega na što si naviknula, samo promijeniš namirnice, naučiš ih pripremati na toliko drukčijih načina i puno toga naučiš raditi sama i smanjiš kupnju prerađene hrane na minimum. Moj partner i ja imamo tu sreću da imamo vrt u kojem planiramo uzgojiti što više namirnica koje konzumiramo i time smanjiti potrebu za njihovom kupnjom. Kako bi on rekao, živjeti što je više moguće ‘off the grid‘ (neovisno i samoodrživo)", ističe.
Primjetno je da je sve bogatija ponuda veganskih proizvoda u trgovinama i ugostiteljskim objektima, to znači da se potražnja povećava, a povećanjem potražnje će i cijene padati. To se već dogodilo i događa se u zapadnijim zemljama, gdje su sad već veganski proizvodi jednake ili čak niže cijene od proizvoda životinjskog podrijetla. "Očito je da se svijest mijenja i da ljudi sve više shvaćaju da ono na što su naviknuli nije više održivo. Čak i ako ljudima prava životinja nisu primaran motiv za promjenu, zahvaljujući sve prisutnijem problemu klimatskih promjena, kojemu industrijski uzgoj životinja za hranu i pretjerani izlov ribe strahovito pridonose, ljudi se sve više trude mijenjati svoje prehrambene navike. Uzgoj životinja za hranu iscrpljuje velike količine zemlje, hrane, energije i vode, krče se šume da bi se sadile žitarice kojima se hrane te životinje. Stočarska industrija još uz to zagađuje vodu i zrak proizvodeći znatno više stakleničkih plinova od svog prometa na svijetu zajedno. To su činjenice do kojih se lako dođe sa samo nekoliko klikova na internetu", kaže Martina...
Trgovci se prilagođavaju
U međuvremenu i proizvođači i trgovački lanci mijenjaju svoje navike jer su prisiljeni određenim regulativama koje se donose na globalnoj razini. Primjetno je i sve više papirnatih i biorazgradivih ambalaža. Istina je da danas vegetarijanci/vegani nisu zanemariva manjina i da ih je sve više, pa se i trgovački lanci moraju prilagoditi toj skupini.
Naravno, Martina ne živi u svojem izoliranom svijetu i svjesna je da je život u kojem nećemo uopće proizvoditi smeće - nemoguć. "Ne bih za sebe rekla da živim zero waste, mislim da ne postoji nitko takav na ovom svijetu. Nazvala bih to više less waste smjerom. Kao i s veganstvom, radi se o principu da činiš što manje štete, onoliko koliko je to moguće. Ne treba težiti savršenstvu. Mislim da je to nemoguće i da ne možemo takvi biti sretnima i produktivnima, ako nikada nismo zadovoljni trenutačnim razvojem stvari", zaključuje.
Vuk Tešija
Edukacija i znanje dostupni su svima
U Hrvatskoj već nekoliko godina postoji Udruga za promicanje života bez otpada Zero waste Croatia, čije su članice pokrenule i Facebook stranicu “Sharing is caring”, koja služi kao svojevrsna platforma za razmjenu uporabnih predmeta, usluga i znanja. Brojne udruge i inicijative raznih primarnih djelatnosti danas promoviraju održivost i ljubav prema planetu. To čini i Martinina Udruga Pobjede, koja uz promicanje prava životinja i veganstva velik naglasak stavlja i na edukaciju i osvještavanja ljudi o ekologiji. Udruga se aktivno bavi edukacijom, pa nitko ne može reći da savjet i znanje nisu ponuđeni besplatno.
Što sve možemo učiniti sami
Nije više dovoljno samo zamijeniti plastične vrećice platnenim ‘cekerima’ i odvajati otpad po kantama da bismo si umirili savjest. Kako Martina navodi, može se istražiti bezbroj mogućnosti koje postoje da u svoj dom unosite što manje novog, upakiranog, jednokratnog. Ono što već imate, doista vam ne treba. A sve jednokratno možete zamijeniti višekratnim. Već je svima poznato da se voda (ali i pivo) mogu kupovati u staklenim, a ne plastičnim bocama. Kupujte namirnice u rinfuzi gdje god je to moguće noseći vlastitu ambalažu (npr. platnene vrećice za povrće i žitarice), metalne slamke, kreme za lice u staklenci koja se može ponovno koristiti, četkice za zube od bambusa, pamučne blazinice koje se peru, menstrualna čašica ili platneni ulošci, britvica kojoj se mijenja samo žilet, second-hand odjeća i obuća, recikliranje hrane koja nam je ostala u novi obrok, kompostiranje... Mogućnosti su beskonačne, a na internetu se mogu pronaći stotine novih ideja.