Već niz godina poznate su bolesti silikoza i azbestoza, izazvane česticama silicijeva dioksida i azbesta. Posljednjih godina učestalo se ukazuje na bolesti koje izaziva plastika i guma. Za te bolesti uvodi se opći naziv - plastoza. Na temelju nužnih kriterija prosudbe, jedan je veličina čestica, uvode se nazivi mikroplastoza i nanoplastoza. To je potaknuto sve snažnijim napadima radikalnih ekologista na plastične i gumene mikročestice u moru i oceanima manje od 5 mm.
Najčešće se navodi da u mora i oceane ulazi oko osam milijuna tona plastike godišnje. Pri čemu nema podataka o tome koliko od te količine otpada na mikroplastiku. Ona se nakuplja u moru gdje njihova mala veličina olakšava morskim bićima da ih unesu u svoje tijelo. Mikroplastika također može ući u hranidbeni lanac. Nedavnim istraživanjima pronađena je mikroplastika u zraku, vodi za piće i hrani. No s nepoznatim utjecajima na ljudsko zdravlje. Za sada pojam "mikroplastika" nije definiran konzistentno. Prema raspoloživim podatcima, u svijetu je 2019. proizvedeno 368 milijuna tona plastike i 13,8 milijuna tona kaučuka, osnovnog sastojka gumenih proizvoda.
NUŽNE DEFINICIJE
Iz opširne analize pojma "mikroplastika" provedene u tekstu koji je poslužio kao osnova za ovo izlaganje (
Što je plastoza, http://www.ipg-society.org/Novosti/Sto%20je%20plastoza.pdf), može se zaključiti da ne postoji jedinstvena definicija mikroplastike. Zato se navodi samo jedna praktična. Veličina čestica mikroplastike je između 100 nm i 5 mm.
Slično je i s nanoplastikom. Prema reviziji Europske komisije 2011/696/EU, definicija nanomaterijala je: "Prirodni, slučajno nastao ili proizvedeni materijal koji sadrži čestice, u nevezanom stanju, kao agregat ili kao aglomerat. Pritom 50 % ili više čestica ima jednu vanjsku dimenziju ili više vanjskih dimenzija u rasponu veličina 1 nm - 100 nm".
U REACH-u se nanomaterijali tretiraju kao i druge kemikalije. Kao tvari, iako nema izričite reference za nanomaterijale.
Pozornost privlače pojmovi primarna i sekundarna mikroplastika. Mikroplastika se pojavljuje u dva oblika, kao primarna i sekundarna. Primarna mikroplastika su čestice koje se ispuštaju izravno u okoliš, u tlo ili u vodu i čine oko 16 % ukupne mikroplastike. Mogu potjecati od: namjerno dodanih aditiva za gnojiva, sredstva za zaštitu bilja i deterdžente; mikrokuglica koje se koriste u kozmetici; industrijskih abraziva koji se koriste za pjeskarenje itd. Prema podacima Europske agencije za kemikalije i asocijacije PlasticsEurope, namjerna proizvodnja tako definirane mikroplastike manja je od 0,1 % ukupne proizvodnje plastike.
Većina primarne mikroplastike koja se ispušta u okoliš u EU-u potječe od: pranja tekstilnih proizvoda i trošenja gumenih pneumatika. Abrazijsko trošenje gumenih pneumatika (oko 500 tisuća tona godišnje) moglo bi se nazvati kopnenim tragom mikročestica. Za razliku od čestica koje potječu od brodskih premaza namijenjenih zaštiti brodskog trupa od njegovog obraštanja (eng. fouling) i korozije. To bi bio trag klizanja u vodi, vrlo važan izvor stvaranja mikročestica.
Prema istraživanjima stručnjaka s njemačkog Sveučilišta Oldenburg, nameće su spoznaja da bi mikročestice nastale odvajanjem slojeva zaštitnih premaza protiv obraštanja i korozije brodskog trupa mogle biti najzastupljenije u morima. Ustanovljeno je da su polietilenske i polipropilenske mikročestice od ambalažne plastike zastupljenije u područjima blizu obale. Činile su samo trećinu sakupljenih čestica. Ostatak, posebno onih skupljenih u otvorenom oceanu, čine čestice od poli(vinil-klorida), akrilata i polikarbonata. Stvaranju mikročestica pridonose i boje za ceste (< 100 tisuća tona) te rasute granule tijekom proizvodnje plastike i plastičnih proizvoda itd.
VRSTE BOLESTI
Sekundarna mikroplastika čini 84 % ukupne mikroplastike i nastaje usitnjavanjem i vremenskim utjecajima većih plastičnih predmeta (npr. vrećica, plastenki itd.), posebno u morskoj vodi.
Potrebno je više istraživanja kako bi se poboljšalo razumijevanje izvora i utjecaja mikroplastike, uključujući učinke na okoliš i zdravlje, te razvila inovativna rješenja za sprječavanje njezina širenja.
Najstarija je profesionalna bolest silikoza. Vrlo je poznata i bolest koju izazivaju mikroazbestna vlakna, a bolest je precizno mikroazbestoza. Uvodi se naziv plastoza za sve bolesti koje se povezuju s plastikom i gumom. Ovdje su od interesa samo bolesti povezane s veličinom čestica, tj. izazvane mikročesticama i nanočesticama, mikroplastoza i nanoplastoza. Plastozu se definira kao "bolest prouzročenu štetnim fizičkim ili kemijskim utjecajima plastike i gume na žive organizme". Mikroplastoza je vrsta plastoze izazvana mikroplastikom, a nanoplastoza nanoplastikom. Definicija "mikroplastoze" točno određuje sadržaj pojma plastoze izazvane česticama reda veličine mikrometra, što vrijedi i za pojam "nanoplastoza".
Usporede li se nazivi azbestoza, nanooza i plastoza, dva su načinjena po istom kriteriju, a jedan po drugom. Azbestoza i plastoza prema podrijetlu tvari i materijala koji izazivaju bolesti, a nanooza prema veličini čestica. To omogućuje definiranje dviju skupina utjecaja mikročestica na pojavu mikroplastoze.
Plastika je inertni materijal. Definicija mikroplastike nije jednostavna. No postoji širok raspon svojstava koja karakteriziraju mikroplastiku. Poput veličine, oblika, kemijskog sastava, boja, hidrofobnosti itd. koja bi mogla naštetiti utjecajem čestica na stanice i tkiva.
Štetni učinci na sve organizme koji su izloženi mikroplastici mogu se podijeliti u dvije skupine: fizički i kemijski utjecaji. Fizički utjecaji se odnose na veličinu čestica, oblik i koncentraciju mikroplastike, a kemijski na opasne kemikalije (npr. ostatci monomera, dodatci polimerima) povezane s mikroplastikom.
Razmotrit će se samo fizički utjecaji. Primjerice, čestice nanoplastike i mikroplastike najčešće ulaze u ljudski sustav gutanjem kontaminiranih namirnica - hrane i pića. Očekuje se da ljudski sustav za izlučivanje treba ukloniti i do 90 % unesene mikroplastike i nanoplastike. Procjenjuje se da će se do 90 % unesene mikroplastike i nanoplastike izlučiti nakon konzumacije. Smatra se da bi se nanoplastika lakše unosila u stanice od mikroplastike. Rizike za okoliš i ljudsko zdravlje koje predstavlja mikroplastika teško je kvantificirati.
Potencijalni ekološki i zdravstveni rizici za humana bića prouzročeni mikroplastikom relativno su nova područja istraživanja i trenutno postoji veliki stupanj nesigurnosti oko ovog pitanja. Rizik je funkcija opasnosti i izloženosti (doza). Opasnosti koje plastika predstavlja u okolišu razlikuju se ovisno o veličini plastičnih čestica i veličini organizma. Ispuštanja mikroplastike u okoliš uglavnom se odvijaju na tri načina: (1) ispuštanjem u kanalizaciju; (2) putem komunalnoga čvrstog otpada; (3) izravnim oslobađanjem.
NEDOVOLJNO DOKAZA
Ulazna točka mikroplastike u ljudska bića može biti: gutanje kontaminirane hrane (hranidbenim lancem), udisanjem ili dodirom s kožom. Mjera u kojoj mikroplastika u pojedinim namirnicama šteti ljudskom zdravlju pitanje je rasprave. Uzimajući u obzir vrlo proširenu uporabu plastičnih materijala u svakodnevnom životu, mikroplastika iz hrane i pića vjerojatno predstavlja samo manji put izlaganja ljudskih bića česticama plastike i s njima povezanih kemikalija. To se rijetko naglašava i stvara iskrivljenu sliku o izloženosti ljudi plastici.
Procijenjena dnevna količina unesene mikroplastike hranom i pićem kod odrasle osobe je 2 µg (mikrograma) (WHO). Kvantitativni podatci o izloženosti ljudi mikroplastici preko prehrane još nisu dostupni, te još uvijek nema legislative o mikroplastici i nanoplastici u namirnicama. Na temelju dostupnih podataka, postoje velike praznine u znanju o unosu i sudbini plastičnih čestica mikrodimenzija i nanodimenzija kod ljudi i njihovu utjecaju na ljudsko zdravlje.
Prisutnost i učinci plastičnih ostataka sve se više istražuju. Većina istraživanja usredotočena je na mikroplastiku, ali malo izvješća sugerira mogu li se fragmenti plastike u rasponu veličina < 100 nm (nanoplastika) stvarati i u vodenom okolišu, a potom i u ljudima.
Općenito, nedostaju rezultati produbljenih istraživanja navedenih čestica na ljudsko zdravlje i okoliš. Stoga je agresivno nasrtanje ekologista, naglašavajući utjecaj plastičnih čestica na zdravlje humanih bića, neopravdano. Naime, za sada nema dovoljno dokaza o njihovu utjecaju na zdravlje ljudskih bića.
Pišu: Igor ČATIĆ i Aleksandra MIHAJLOVIĆ
Postoje velike praznine u znanju o unosu i sudbini plastičnih čestica mikrodimenzija i nanodimenzija kod ljudi i njihovu utjecaju na ljudsko zdravlje...
Štetni učinci na sve organizme koji su izloženi mikroplastici mogu se podijeliti u dvije skupine: fizički i kemijski utjecaji...
Primarna mikroplastika su čestice koje se ispuštaju izravno u okoliš, u tlo ili u vodu i čine oko 16 % ukupne mikroplastike...
Rezolucija o otpadu
Europski parlament je krajem ožujka u rezoluciji o morskom otpadu ukazao na štete koje nanosi ribarstvu i zatražio hitno donošenje mjera za smanjenje morskog otpada, od dodatnog ograničenja uporabe jednokratne plastike do promicanja sakupljanja i reciklaže otpada. Sa 646 glasova za, tri protiv i 39 suzdržanih, usvojena rezolucija o “utjecaju morskog otpada na ribarstvo”, izvjestiteljice Catherine Chabaud iz kluba liberala (Renew Europe). U rezoluciji se ističe da morski otpad, osim što ugrožava životinjske vrste u moru, vrlo negativno utječe i na sektor ribarstva, ali i dobrobit i zdravlje potrošača. Zastupnici su stoga zatražili niz mjera za smanjenje otpada u moru, poput dodatnog ograničenja uporabe jednokratne plastike, osnaživanja kružnog gospodarstvo kroz sakupljanje, reciklažu te prenamjenu i povećanje vrijednosti proizvoda, kao i oblikovanje ribolovne opreme na održiviji način. U skladu s tim, izvješće naglašava da bi se ribari trebali “uključiti u utvrđivanje novih materijala, ekološkog dizajna, dizajna novog ribolovnog alata i recikliranje ribolovnog alata”. Kružno gospodarstvo u sektoru ribarstva moguće je ojačati “postupnim ukidanjem nepotrebne plastike i ambalaže i pretvaranjem otpada u resurse”, navodi se u dokumentu. EP smatra da luke trebaju imati važnu ulogu u pravilnom gospodarenju otpadom jer bi se na taj način “osigurali odgovarajući objekti za prihvat i skladištenje prikupljenog izgubljenog ribolovnog alata i morskog otpada”, zbog čega zastupnici predlažu nadogradnju infrastrukture za lučke uređaje u svim europskim lukama. Izvješće ističe da prosječni potrošač sredozemnih školjkaša svake godine proguta oko 11 000 komadića plastike. U izvješću EP poručuje da je potrebno steći dublje znanje o nano i mikročesticama plastike, tj. spoznati kako ona utječe na život riba i ljudsko zdravlje. Poželjno je ubrzati cirkularnu ekonomiju u sektoru ribarstva te povećati zastupljenost biorazgradivih materijala. (H/DJ)
Zagađenje Jadrana
U Centru za istraživanje mora, Instituta Ruđer Bošković dugi niz godina provodi se sustavno praćenje morskog ekosustava sjevernog Jadrana, a unatrag nekoliko godina prati se stanje i opterećenost morskim otpadom. Podaci dobiveni kroz projekte i nacionalni monitoring u sklopu Referentnog Centra za more ukazuju da stanje u Jadranu ne odstupa od trenutačne globalne slike kao ni Mediterana. Mirta Smodlaka Tanković, znanstvena suradnica u Centru za istraživanje mora u Rovinju Instituta Ruđera Boškovića, u izjavi za Hinu je pojasnila posljedice takovg otpada u ribarstvu: “Morski otpad u Jadranu, osobito u sjevernom Jadranu (…) predstavlja specifičnu opasnost. (…) Negativni utjecaj morskog otpada na životinjski svijet je posebno zabilježen, gdje morske životinje i ptice unose otpad u tijelo umjesto hrane ili se u otpadu zapetljaju. Takvi slučajevi nerijetko završe ugibanjem životinja. Pretpostavka je da je morski otpad i jedan od čimbenika koji utječe na smanjenje ribljeg fonda”, rekla je Tanković. Sastav morskog makro i mikro otpada koji se prati u različitim odjeljcima morskog ekosustava na istraženim postajama Jadrana je pretežito plastika, 60 do 90 posto. Prisutnost morskog otpada, pogotovo plastike, je zabilježena u svim analiziranim uzorcima. Prema analizi ustanovljeno je da je većina otpada iz nepoznatog ili kopnenog izvora u Jadranu, dok postotak koji otpada na izvore s mora (ribarstvo, nautički i transportni pomorski promet i marikultura) iznosi između 10 i 30 posto, ovisno o lokaciji. Plastični otpad, tijekom vremena se dijeli na manje komadiće veličine do 5 mm, odnosno mikroplastiku, i miješa s fitoplanktonom te tako ulazi u hranidbeni lanac a takve mikročestice mogu sadržavati toksične tvari koje dodatno mogu utjecati na morski ekosustav. Neke riblje vrste unose plastiku u organizam i nakon toga mogu završiti na našem tanjuru, međutim još uvijek njeni učinci na ljudsko zdravlje nisu u potpunosti utvrđeni. (H/DJ)