Voditi Viber raspravu petkom u ranu zoru o Lani Del Rey, koja je zapravo nastavak prepucavanja od nekoliko dana ranije, mnogima sigurno zvuči besmisleno. Ali takvi su moji prijatelji, spremni zauzeti rovove kada je u pitanju obrana glazbe koju vole. I mogla je ta prepiska trajati satima, jer s obje strane mobitela bile su dvije vage, jedna čangrizava, a druga nervozna, srećom, onaj naspavani opisao je gospođicu Del Rey kao napaćenog slavuja i od tog trena mogli smo raspravu prebaciti na drugu temu. Koliko se dugo trebaju kuhati jaja za pisanice, i trebamo li jesti rajčice ili rotkvicu uz blagdanski doručak.

Uglavnom, zbog tog “napaćenog slavuja” poslušao sam novi, sedmi studijski album “Chemtrails over the Country Club”, dotične pjevačice. I svidio mi se. Nostalgija je kipjela iz svake strofe, dan je bio tmuran, a ja sam cijelo prijepodne proveo slušajući ga na repeatu, naježio bih se svaki put kada se javio saksofon u “Dance Till We Die”, ili tijekom odjavne “For Free”, u kojoj su joj se priključile Zella Day i Weyes Blood, pa sam na tren povjerovao u priču kako je teško biti talentiran, slavan, usamljen i bogat. Uz pomoć producenta Jacka Antonoffa Lana je uspjela još jednom snimiti ploču koja se lako sluša, a pamti li se kao “Born to Die”, pokazat će vrijeme. Mogao bih, kada bih htio, pronaći mnoštvo nedostataka, ili možda čak i viškova kojima je ova ploča prepuna, prigovoriti joj, Lani i njima dvojicu, Antonoffu i Ricku Nowelsu da se ponavljaju, kako već drugi ili možda treći album, snimajući jednu te istu tužnu pjesmu, naoružanu snovitim orkestracijama i čežnjom, ali to zaista nije bitno. Meni je bitna činjenica kako mi je Lana jednog petka prijepodne svojim izmučenim kontraaltom priskrbila neka sjećanja koja će možda živjeti u meni do ljeta, a možda ću ih namjerno potisnuti samo nekoliko dana po završetku ovog teksta.