Kakva je depresivna subota to bila. Prvo smo pogledali film "Mutne vode" Todda Haynesa koji se bavi slučajem odvjetnika Roberta Bilotta i njegove borbe protiv korporacije za proizvodnju kemikalija DuPont. Tijekom gledanja ove mučne drame, snimljene prema članku objavljenom u New York Timesu, stigla je prijateljeva preporuka filma "Sespiracy", kontroverznog dokumentarca koji se bavi svijetom oceana na novi način, pritom iznoseći šokantne optužbe protiv čelnika komercijalnog ribolova, uključujući korupciju, zataškavanje, pa čak i ropstvo.

Premisa filma je sljedeća. Redatelj Ali Tabrizi cijeli svoj mladi život obožava more. U njegovu filmu, snimljenom kao napetom trileru u kojemu se autor nekoliko puta nađe u smrtnoj opasnosti, ono što započinje kao priča o proučavanju otpada u oceana vrlo brzo se pretvori u obilazak brojnih postaja diljem svijeta, od Japana do Farskih otoka, u lancu uništenja morskog života u kojemu je svako poglavlje šokantnije od prethodnog. Naravno, iza svega stoji novac, korupcija i zavjera na svjetskoj razini. Zaključak filma prepustio bi svakom gledatelju pojedinačno jer, bez obzira na to koliko šokantan i uznemirujući film bio, uvijek postoji i druga strana priče koju bi trebalo pustiti da kaže svoju verziju ili gledište, tako su bar mene na početku novinarske karijere učili stariji kolege, a koju Tabrizi nije objektivno prikazao. Problem sa svim dokumentarcima jest taj da gledatelje pokušava uvjeriti kako je viđeno "dokumentirano", otud valjda i naziv, točnije istina, bez ikakvog uljepšavanja. Ali postoji nešto što se zove montaža, imate ju u gotovo svakom televizijskom prilogu, čak ju je i Rocky imao, kažu Matt Stone i Trey Parker u "Tim Amerika: Svjetska policija", pa nakon svih tih odsječenih peraja, plastike u oceanu, poklanih kitova i robova na Tajlandu, možda vas Tabrizi i njegovi natjeraju na razmišljanje i promjene koje su nužne kako bi budući naraštaji imali gdje živjeti.