Objavljeno 6. ožujka, 2021.
Nakon prometne nesreće s trojicom poginulih proživio je višemjesečni pakao u Iraku
Sedamdesetogodišnji Ivan Grubišić iz Slatine, dugogodišnji ugostitelj, iz dana svoje mladosti nosi sjećanja na proživljene strahote nakon događaja o kojem rijetko govori.
Kao 20-godišnji mladić zaposlio se u međunarodnoj špediciji Kontinentaltrans iz Zagreba, za koju je vozio teretna vozila, u zemlje Bliskog istoka. Bio je to tada dobro plaćen posao i Grubišić ga je obavljao savjesno, jer je htio skupiti novac kako bi izgradio kuću s lokalom.
Zaspali u vožnji
"Ja sam sigurno jedini čovjek u Hrvatskoj, a možda i na cijelom kontinentu, koji je preživio čak jedanaest osuda na smrt. Od tih strašnih događaja prošlo je gotovo 45 godina i mislim da tek sada smijem otvoreno govoriti o strahotama koje sam kao mladić proživio", počinje svoju životnu priču Ivan Grubišić. "Dogodilo se to u mjestu Rudba, u Iraku, približno 200 kilometara od sirijske granice i oko 500 kilometara od iračkoga glavnog grada Bagdada. Nakon isporuke robe, vozeći 30-tonsku hladnjaču, vraćao sam se u tadašnju Jugoslaviju i toga nesretnog dana doživio sam tešku prometnu nesreću. Vozio sam u smjeru zapada, prema iračko-sirijskoj granici, a u susret mi je velikom brzinom dolazio osobni automobil. Automobil je skrenuo na moju stranu kolnika i u punoj brzini zabio se pod moj šleper", prisjeća se. Pokazalo se da je vozač zaspao. U nesreći su u osobnom automobilu na mjestu poginuli sirijski vojni ataše, irački policijski inspektor i irački policajac.
"Brzo je došla policija i mene su odmah odvezli u zatvor, potom na sud i odmah sam osuđen na smrt. U sljedećih mjesec dana, do izvršenja smrtne kazne, vodili su me na različita ispitivanja i svaki put me osudili na smrt, tako da sam ukupno 11 puta bio osuđen. Sve to vrijeme boravio sam u zatvoru, ali tamo je bilo šest zatvorskih čuvara koji su me žalili i nisu me zlostavljali, čak su me umirivali. Znali su da nisam kriv, ali tamošnji sustav to nije priznavao", priča Grubišić.
Približavalo se vrijeme da osuđenog Grubišića odvezu u Bagdad, gdje je trebala biti izvršena smrtna kazna, i u toj mučnoj situaciji odlučio je pobjeći. Nije, međutim, znao hoće li bježati prema bližoj, sirijskoj, granici, prema Europi ili prema Bagdadu, u suprotnom smjeru.
Bijeg iz zatvora
"Razmišljao sam kako je bolje da me ubiju negdje usput nego da budem pogubljen. Kad je jedan od zatvorskih čuvara došao do rešetkastih vrata moje ćelije tražeći cigaretu, uspio sam ga svladati, uzeti ključ, otvoriti vrata i svladati još dva čuvara koja su bila u stražarskoj prostoriji. Otišao sam u zatvorsko dvorište, gdje su mi bačve uz vanjski zid zatvora pomogle da ga neopaženo preskočim, dok je jedan čuvar bio okrenut leđima stotinjak metara od toga mjesta. Pretrčao sam cestu i u drugoj ulici ukrao auto, bijelu Toyotu, dobro mi je došao tamošnji običaj da ne zaključavaju automobile i da ključeve ostavljaju u njima. Iračka policija brzo je blokirala sve ceste do sirijske granice, ali ja sam krenuo u suprotnom smjeru, u unutrašnjost Iraka, prema glavnom gradu. Nakon približno 480 kilometara stigao sam do Bagdada, sakrio auto na jednom smetištu i otišao u centralno skladište, kamo sam dovozio robu iz tadašnje Jugoslavije. Tamo je voditelj bio pukovnik JNA Božidar Stamenović, koji se iznenadio kad me vidio i upitao me koga sam ubio da bih pobjegao iz zatvora. Rekao sam mu da nisam nikoga ubio, da sam samo onesvijestio čuvare. Tražio sam da me sakrije, rekao mu neka me odvede u podrum upravne zgrade, gdje je stalno bilo više od metra vode i u koji nitko nikad nije ulazio. Mislio sam da me jedino tamo neće tražiti. Tako je i bilo, mjesec i pol dana proveo sam skrivajući se u tom podrumu. Stamenović je u međuvremenu otišao u Osijek, mome bratu, i uzeo za mene krivotvorenu putovnicu", priča slatinski ugostitelj. Prisjeća se i da se sve to vrijeme nije brijao pa su mu brada i brkovi promijenili izgled. S krivotvorenom putovnicom i lažnim imenom uspio je prijeći iračku carinu i JAT-ovim avionom vratiti se u Jugoslaviju.
"Avionsku kartu nabavio mi je pukovnik Dušan Mažibrada iz jugoslavenskog veleposlanstva u Bagdadu. Kad sam stigao u Beograd, čim sam izišao iz aviona, od velike sreće poljubio sam pistu. U situaciji u kojoj sam se našao nije bilo nikakvih izgleda da ostanem živ, ali, hvala dragom Bogu, stvari se događaju onako kako on hoće", priča Grubišić.
Petar Žarković
SUĐENJE I ZATVOR NAKON POVRATKA
Budući da je u Jugoslaviju došao s lažnim imenom, Grubišić se odmah prijavio i vlastima rekao da ima lažnu putovnicu, da je pobjegao iz Iraka i da ga traži Interpol. Morao je proći vojno suđenje. U njegovu korist svjedočili su Stamenović i Mažibrada, koji su iračkom veleposlaniku i pravnicima otvoreno rekli da je Grubišiću naneseno veliko zlo jer su nesreću izazvali ljudi koji su zaspali u vožnji. Grubišić je u Beogradu osuđen na godinu dana zatvora zbog ozljeda koje je nanio čuvarima prilikom bijega. Poslije skraćenu kaznu od šest mjeseci odslužio je u Lipovici kao vozač zatvorskih službenika. Za prometnu nesreću nije mu suđeno jer nije bilo osnove. O cijelom slučaju tada su pisale novine, ali je brzo skinut s dnevnog reda kako se ne bi narušavali odnosi dviju država. Imao je Grubišić svu dokumentaciju o tom slučaju, ali sve je izgorjelo kad mu je 4. rujna 1991. u četničkom napadu na Četekovac zapaljena kuća. Izgorjela je tada sva njegova imovina.