Davne 1978. godine Ironman triatlon je nastao na Havajima, kada su se u jednom beach baru na otoku Oahu, u blizini Honolulua, posvađali vojnik John Dumbar i trener Gordon Haller oko toga jesu li jači i izdržljiviji sportaši plivači ili trkači. I baš u trenutku kad im je krv navrla u glavu, a prije nego što su sijevnule šake, raspravu je presjekao mornarički časnik John Collins pokazavši novine u kojima je pisalo da je najjači sportaš na svijetu biciklist Eddie Merckx.

Stoga, da bi se umirile strasti i osvjedočila muževnost, navrat-nanos su u jednu spojene tri postojeće utrke plivačka - The Waikiki Rough Water Swim (3,8 km), biciklistička The Oahu Bike Race (180 km) i trkačka The Honolulu Marathon (42,2 km). Događaj je nazvan Havaii Ironman Triathlon. Na njemu je nastupilo 15 muškaraca, od kojih je 12 završilo utrku. Pobjednik i prvi Ironman u povijesti postao je Gordon Haller, koji je stazu prešao za 11 sati 46 minuta i 58 sekundi. Utrka je organizirana i godinu poslije u mjestu Kona, kada se prvi put natjecala i jedna žena, Lyn Lemaire, biciklistica iz Bostona, koja je time postala prva Ironwoman. Veći porast zanimanja za Ironman triatlon počeo je 1982. jer je televizijska kuća ABC melodramtično popratila finišersku agoniju ambiciozne i slabo pripremljene natjecateljice Julije Moss. Od tada je sve do pojave korone taj sport izdržljivosti rastao naočigled i u muškoj i u ženskoj kategoriji. Najbolji natjecatelji uvijek su dolazili sa Zapada, a kod nas su od žena najjače triatlonke Osječanka Maja Urban i Zagrepčanke Sonja Škevin i Željka Šaban Miličić. Od hrvatskih Ironmana istaknuli su se, svaki u svoje vrijeme, Marijan Pedišić, Dean Patrčević i Zvonko Čubrić, a trenutno najbolji profesionalni triatlonac je Andrej Vištica. Njegov je proboj započeo osvajanjem prvog mjesta na Europskom prvenstvu u dugom triatlonu 2013., u Vichyu, Francuska. Nakon tog uspjeha Andrej postaje profesionalni triatlonac te deset puta biva državni prvak, pobjeđuje na utrkama Ironman Enbrunman Challenge, Vichy te nekoliko puta stoji na postoljima Ironman natjecanja u Walsu, Engleskoj i Francuskoj.

Navedeni rezultati, izostanak ozljeda, dobri uvjeti za treniranje i egzistencijalna sigurnost potaknuli su našeg triatlonca i kategoriziranog sportaša da daljnje napore usmjeri na završetak Ironman utrke ispod 8 sati, tzv. sub-8, što je u svjetskim okvirima rijetko dosegnut cilj, a od triatlonaca iz jugoistočne Europe to još nikome nije uspjelo. Tjelesno i mentalno Vištica je za to bio spreman i prošle godine, ali su svi Ironman triatloni zbog pandemije korone bili otkazani. Treba znati da čovjek, kako bi ostvario taj nesvakidašnji rezultat, mora preplivati 3,8 km za 50 minuta (tempo 1:19 min/100 m), zatim biciklom odvoziti 180 kilometara za 4:20 sati (41,6 km/h) te istrčati maraton za 2:45 sati (3:55 min/km), pri čemu natjecatelju ostaje samo pet minuta za tranzicije između disciplina. To je dugo vremena većini natjecatelja bilo, poput dubokog svemira, nedostižna granica. Prvi čovjek koji je prekoračio navedene brzine bio je Nijemac Lothar Leder, u Rothu 1996., s ostvarenim vremenom 7:57 sati. A kako to često biva, jednom kad se put prokrči, onda je i drugima lakše kretati se po ugaženoj stazi. Tako je bilo i s Ironmanom ispod 8 sati, te su već iduće godine četiri natjecatelja u istoj toj utrci išla ispod te granice, a rekord koji je tada postavio Belgijac Luc van Lierde od 7:50 sati ostao je neoboren nevjerojatnih 14 godina!

Vištica kaže da je u istom tom Rothu 2011. odradio prvu utrku na Ironman distanci, s rezultatom 8:19 sati, postavivši tadašnji hrvatski rekord i plasiravši se na šesto mjesto sa samo tri minute zaostatka za trećeplasiranim. I dandanas se pamti da je tada pobijedio Nijemac Andreas Raelert, s nestvarnim rezultatom od 7:41 sati, srušivši tako van Lierdeov rekord za punih devet minuta i time nagovijestivši da dolazi nova era u triatlonu na duge pruge. Ipak, od toga za triatlon povijesnog dana samo se mali broj triatlonaca mogao pohvaliti rezultatom ispod osam sati, što dovoljno govori o ekskluzivnosti "kluba ispod osam sati". Kako god, ispada da staza u Rothu paše svima, pa i trenutnom rekorderu Janu Frodenu, koji je tamo 2016. Ironman utrku odradio za 7:35:39 sati.

No pustimo "robotizirane" Nijemce i vratimo se našem Vištici, koji je nakon Ironmana u Rothu mislio da će 19 minuta zaostatka lako skinuti jer mu je to bio tek prvi dugi triatlon i tada još nije bio profesionalac. Međutim, kako to biva, deset godina poslije, nakon sedam godina profesionalizma, najbrže vrijeme mu je tek nepune dvije minute bolje u odnosu prema debitantskom nastupu u Bavarskoj. Međutim, da potencijal u Vištice postoji, vidljivo je iz rezultata 8:17 sati, koji je ostvario u Italiji 2017., a koji je možda i desetak minuta bolji jer je te godine biciklistička staza bila 5 km duža zbog radova na cesti, a na zonama izmjene izgubljeno je osam minuta (u Rothu su mu za to trebale tri minute). Naš sportaš kaže kako je to jasan signal da se u proteklih deset godina podignuo za jednu triatlonsku klasu, s time što mu brdovitije, a time i sporije, staze više odgovaraju. Pa je u skladu s tim u karijeri uglavnom birao strmije utrke, na kojima su i vremena sporija, tako da je lov na brza vremena u proteklim godinama pao u drugi plan.

Stoga je pretprošle godine Vištica odlučio da je došlo krajnje vrijeme za novi izazov, odnosno natjecanje na brzim stazama i spuštanje osobnog, a time i hrvatskog rekorda u Ironman triatlonu ispod 8 sati. O tome kako to misli ostvariti, kazao je sljedeće:

- S obzirom na to da za postizanje vremena ispod 8 sati morate do savršenstva uskladiti svaki detalj, paziti na svaki vat snage, prvo što sam napravio bilo je da sam u jesen 2019. otišao u zračni tunel u Engleskoj testirati aerodinamiku. Do tada sam ostvarivao odlične rezultate na brdskim utrkama, a na ravnima sam kroz godine počeo gubiti priključak najboljima. Što je staza položenija, to aerodinamika više dolazi do izražaja, pa sam pretpostavio da tu imam prostora za napredak. Kad sam se tek počeo baviti ovim sportom, takvi testovi bili su rezervirani samo za šačicu najboljih triatlonaca s bogatim sponzorskim ugovorima. U međuvremenu su testovi postali cjenovno dostupniji, pa je sve više triatlonaca to iskoristilo, što se i vidjelo po vremenima na utrkama. Odlazak u Englesku bio je pun pogodak. Aerodinamika mi nije bila loša, ali tada sam shvatio da je razlika između vrlo dobrog i odličnog puno veća nego što sam mislio. Sitnim promjenama pozicije i položaja bidona na biciklu uštedio sam 30 W, odnosno uz istu brzinu s ovim mu promjenama treba 30 W snage manje. Ili, gledano drukčije, s istom snagom u biciklističkom bi segmentu Ironmana, dugom 180 km, samo zbog položaja boce s tekućinom išao devet minuta brže - kaže Vištica.

Dodaje da je lani odradio odlične pripreme u nešto težim uvjetima, jer je bazen u Makarskoj, gdje živi i trenira, ostao zatvoren cijelo proljeće i ljeto zbog COVID-a. Od ožujka je plivao u moru, koje je u početku bilo na 13-14 stupnjeva, što nikako nisu dobri uvjeti za ozbiljne i ambiciozne sportaše, ali su u skladu s temeljnim pravilom triatlona da se od treninga ne odustaje, neovisno koliko teško bilo. Odnosno radi se o izvrsnom treningu za glavu i upornost - jednako važnoj komponenti triatlona kao što je to tjelesni trening. Vištica priča da je jedino čime lani nije bio potpuno zadovoljan plivanje, jer je teško nadomjestiti dobar bazen, u kojemu su treninzi daleko učinkovitiji od onih u moru. Srećom, nakon ljeta je za kategorizirane sportaše bazen bio ponovno otvoren pa je postupno podizao plivanje na osam treninga tjedno, što ga je ojačalo, tako da je trenutno u najboljoj plivačkoj formi do sada, kaže.

"No cijela umjetnost triatlona je uskladiti sve tri discipline kako bi se iz svake izvukao maksimum te će izazov biti zadržati tu formu u sljedećim mjesecimam kad krenu duži treninzi na biciklu i u trčanju", veli Vištica te dodaje da se kod trčanja i biciklizma zimus više usredotočio na intenzitet, pa je radio kraće i jače treninge.

- Izuzetak od ovoga bila su duga trail trčanja po planinama Biokovo i Mosor jednom tjedno. U periodu kad je sezona još daleko dobro je ubaciti neku nespecifičnu aktivnost da se mentalno odmoriš od uobičajenih treninga, a opet radiš na općenitoj kondiciji. Planine volim, praktički živim u podnožju Biokova, a kad sam u normalnom režimu treninga, nemam ni vremena ni energije hodati i trčati po planinarskim stazama. Planinsko trčanje i biciklizam sjajna su baza za podizanje opće forme i velikim sam dijelom zbog toga u solidnoj formi i s mentalnom svježinom ulazim u proljetni dio priprema - optimist je Vištica.

U nadolazećem radoblju naš triatlonac planira povećavati volumen i smanjivati intenzitet treninga tako da će se u treninzima postupno približavati brzinama koje očekuje na utrci zadanoj za spuštanje rezultata ispod osam sati. "Odredio sam da u završnih desetak tjedana priprema ukupni volumen treninga dignem na 30-35 sati tjedno raspoređenih u 15-20 pojedinačnih treninga. Po disciplinama u toj fazi tjedno preplivam oko 25 km, vozim bicikl oko 600 km i trčim 80 - 100 km. Sve u svemu, za sada sve ide po planu i ako se više sile poput koronavirusa ne upletu u svakodnevnicu, vjerujem da ću na ljeto ostvariti zacrtani cilj, spuštanje Ironman triatlona ispod osam sati", završava svoju priču naš čovjek od željeza, Andrej Vištica.