Prije 13 godina Miley Cyrus objavila je dance-singl "See You Again" i iznenadila nečim što je bilo daleko od lika Hannah Montane, koju je glumila cijelo svoje djetinjstvo u TV seriji. Iako ta pjesma nije puno odlutala od pop-glazbe koju joj je do tada producirao Disney Channel, "See You Again" ipak je bila iznenađenje: drska, pametna i puno više cool od bilo čega što je do tada pjevala kći country-zvijezde Billyja Raya Cyrusa. No najvažnije je to što je tada Miley bila u svom elementu, što nije uspjela replicirati sve do sada i sjajnog novog albuma "Plastic Hearts", kojim oživljava glam-rock eru.

Na albumu su sjajne obrade hitova "Heart of Glass" i "Maneater", ali i niz autorskih pjesama koje su sve redom hommage rock hitovima sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih. Može se čuti industrijski rock na "Gimme What I Want", ali i zvuk nalik na onaj Eltona Johna iz faze "Goodbye Yellow Brick Road", u pjesmi "Angels Like You". Ako malo bolje poslušate otvaranje naslovne pjesme, prepoznat ćete bongo bubnjeve poput onih iz "Sympathy for the Devil" Rolling Stonesa. Kad sve to povežete s Mileynim grlenim vokalom, dobivate album u kojemu mogu uživati ne samo njezini fanovi nego i ljubitelji rock-glazbe. Miley se ne stidi otkriti tko je utjecao na nju: najavni singl "Midnight Sky" toliko je ljudi podsjetio na "Edge of Seventeen" Stevie Nicks da je Miley nazvala Stevie i objavila službeni mashup dviju pjesama. Možda zvuči besramno, ali Miley točno zna što radi, a njezina rock-transformacija je, najblaže rečeno - osvježavajuća.

Za razliku od prošlog albuma, "Younger Now", na kojemu je pokušala postići ozbiljniji zvuk, ali bez puno supstance, na albumu "Plastic Hearts" pokazala je da ima što reći. Album zatvara himnama "Never Be Me" i "Golden G String", u kojima progovara o opasnostima slave i licemjerju glazbene industije, u maniri ode Johnnyju Cashu. Često su Mileyn glas uspoređivali s glasom njezine kume Dolly Parton, a sad je dokazala da, baš kao i ona, zna i ispjevati priče.