Popularni vodvilj Georgea Feydeaua "Buba u uhu", u režiji Jasmina Novljakovića, ovih je dana ponovno na rasporedu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Ta je predstava na osječke daske premijerno postavljena 2019. i tada smo u ulozi Baptistina gledali tragično preminuloga prvaka Drame Aleksandra Bogdanovića, kojeg je sada zamijenio Domagoj Ivanković. Mladom vinkovačkom glumcu i studentu na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, za kojega će se sigurno još mnogo čuti - prošle je godine, na 37. Susretima teatara u Brčkom osvojio Grand Prix za najboljeg glumca festivala te je bio nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina za ulogu u predstavi Saše Anočića "GospOUdinNOUbadi", nastaloj u produkciji zagrebačkog Teatra EXIT u suradnji s osječkom Akademijom - u povodu toga smo postavili nekoliko pitanja, a što nam je Domagoj odgovorio, pročitajte u nastavku.

Jesi li oduvijek osjećao da je gluma tvoj poziv ili si maštao i o nekom drugom životnom putu? Što te je privuklo glumi?

- Kazalište je uvijek bilo mjesto gdje sam se osjećao sigurnim i mjesto gdje se događaju predivne stvari. Zanimao me i rad u bolnici, pa sam tako završio srednju medicinsku školu za medicinskog tehničara, a također mi je oduvijek bila želja postati mađioničarem, pa sam se bacio i u te čarobne vode. Zapravo sam tako prije Akademije isprobao sve što me zanima.

Koje glumce najviše voliš/cijeniš i za koje od njih možeš reći da su utjecali na tebe?

- Odrastao sam na starim, ex YU filmovima, tako da su glumci koji su me pratili kroz odrastanje Danilo Bata Stojković, Pavle Vuisić, Mira Banjac, Bogdan Diklić, Taško Načić… Dakle, u najvećoj mjeri riječ je o staroj gardi.

Što te najviše zanima u glumi, u tematskom i u izvedbenom smislu? Jesi li već razvio neku svoju metodologiju pristupa liku?

- Zanimaju me istinite, prave ljudske priče, recimo, dokumentarni teatar. Stojim pri onome da svatko može napisati knjigu o svom životu, a poseban je osjećaj izvoditi takvo što. Volim tešku dramu i dobru komediju, crni humor, slapstick, klauneriju, zapravo sve pomalo. Nisam još razvio posebnu metodu, mislim da do toga dolazi kroz puno iskustva i rada u kazalištu, a kada radim, koristim se svim mogućim alatima koje posjedujem da bih objedinio svoje uloge u cjelinu.

Što ti znači osvojen Grand Prix za najboljeg glumca festivala u Brčkom i prošlogodišnja nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu u "GospOUdinNOUbadi"? Kako si doživio svoj lik, točnije rečeno, likove, u toj predstavi?

- Nominacija je svakako vjetar u leđa mladom glumcu poput mene, jer je ona svojevrsna potvrda struke i lijepo je biti izdvojen i pohvaljen za svoj rad. Nakon nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta, na 37. Susretima teatara u Brčkom osvojio sam Grand Prix za najboljeg glumca festivala, što je golem uspjeh imajući u vidu da je to regionalni festival s jako puno velikih imena. U predstavi "GospOUdinNOUbadi" likova ima puno i sve ih doživljavam kao skup svega što sam do tada radio i svih ljudi koji su prošli kroz moj život.

Kako si se osjećao kada si dobio poziv iz Hrvatskog narodnog kazališta za ulogu u "Bubi u uhu"? Jesi li gledao izvedbu te predstave u HNK-u u travnju 2019. i, ako jesi po čemu ti je ostala u sjećanju?

- Gledao sam predstavu više puta. U predstavi igra moj kolega s klase Ivan Simon i tijekom predstave sam stalno razmišljao o tome kako se oni sad dobro zabavljaju, ne imajući na umu da ću i ja jednog dana postati, bar nakratko, dio tog ansambla. Predstava mi je ostala u sjećanju kao jedna od zabavnijih predstava, s izvrsnom, mladom glumačkom postavom. Poziv u predstavu nisam mogao odbiti.

Osjećaš li pritisak s obzirom na to da igraš Baptistina, lik koji je tada utjelovio tragično preminuli Aleksandar Bogdanović? Po kojim ulogama i po čemu ćeš općenito pamtiti tog omiljenog osječkog glumca?

- Mislim da je pritisak u ovoj situaciji vrlo zdrav i ljudski. Bio bih lud da kažem da ne osjećam bilo kakav pritisak i težinu. Gubitak Aleksandra je golem i ne može ga se olako zamijeniti. Na meni je posao da razvijem Baptistina i skrojim ga po sebi imajući na umu Aleksandrov pristup ulozi. Pamtit ću ga po gotovo svemu što sam gledao u osječkom HNK-u: "Osječki long, long play", "Otello", "Krvavi svatovi"… Mislim da je u svakoj predstavi, svakom detalju, liku, rečenici i u srcu publike ostavio velik trag.

Kako je raditi s redateljem i tvojim profesorom Jasminom Novljakovićem i cijelom ekipom iz "Bube u uhu"? Kako si se snašao u vodvilju? Približi nam malo atmosferu s proba.

- S profesorom Jasminom prošao sam cijeli svoj preddiplomski studij glume i mislim da je to jedna od najboljih stvari koja mi se dogodila. Raditi s njim je predivno, slobodno i s odličnim, konkretnim redateljskim uputama. Ekipa je fantastična, zaigrana te me je prihvatila kao dio ekipe od prve probe. Jako je ugodno biti dio cijelog tima i, na kraju krajeva, institucije. Vodvilj obožavam zato što se stvara određeni kaos s ulascima i izlascima tijekom same izvedbe. Iako je on organiziran i matematički posložen, iza scene izgleda kao Olimpijske igre i preskakanje prepona na 400 metara - u kostimima.

Zašto bi, po tebi, osječka publika trebala doći pogledati "Bubu u uhu"?

- Mislim da HNK ima odličnu predstavu i da publika može pronaći mjesto na kojem će se dobro zabaviti i dobiti odmak od stvarnog svijeta. Neka dođe uživati u odličnoj suigri i dobroj komediji. Mislim da je ova predstava lijek za sve koji dođu.

Kako najradije provodiš svoje slobodno vrijeme i kako puniš baterije? Kako se nosiš s pandemijom i što ti najviše nedostaje iz normalnog svijeta?

- Uživam u posljednjim danima studiranja i u procesu sam rada na svojim diplomskim predstavama, kojima pečatim svojih pet godina studiranja u Osijeku. Dosta sviram, igram i skupljam društvene igre te slušam glazbu. Pandemija je i nekakva kočnica, ali i nekakav predah - kako kada. Treba iskoristiti vrijeme koje imamo sada jer kada se sve vrati na staro, možda će nam i pandemija nedostajati.