Znanstveno istraživanje "Updated science-wide author databases of standardized citation indicators" proveli su profesori John P. A. Ioannidis, Kevin W. Boyack i Jeroen Baas sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji (SAD). Istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu PLoS Biology analizira znanstvenu citiranost oko 160.000 najcitiranijih svjetskih znanstvenika u svim disciplinama i obuhvaća dva posto svjetskih znanstvenika s najvećim utjecajem citiranosti u pojedinim granama znanosti. Redovita profesorica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HKS) Livia Puljak među dva je posto znanstvenika na svijetu s najvećim utjecajem citiranosti u 2019. godini, prema spomenutom znanstvenom istraživanju. Razlog je to za ovotjedni intervju s prof. Puljak za Magazin Glasa Slavonije.

Za početak nešto u vijesti da ste među dva posto znanstvenika na svijetu s najvećim utjecajem citiranosti u 2019. godini. Jeste li iznenađeni ovim priznanjem, koliko Vam znači, na što se svodi citiranost o kojima je riječ?

- Iznenađena sam, vrlo ugodno. Uvijek je lijepo dobiti neko priznanje za svoj rad, iako to nije svrha znanstvenog rada. Ti rezultati o znanstvenicima koji su najuspješniji po utjecaju citiranosti dolaze iz istraživanja koje provodi slavni svjetski znanstvenik John Ioannidis sa suradnicima. U svom istraživanju oni su uzeli niz pokazatelja citiranosti, i niz osobina znanstvene produkcije svjetskih znanstvenika, prema informacijama koje se nalaze u međunarodnoj bazi Scopus kako bi izračunali takozvani utjecaj citiranosti. U toj bazi nalaze se informacije koliko radova i koliko citata ima pojedini znanstvenik. Kad se objave znanstveni radovi, onda ih drugi znanstvenici citiraju u svojim radovima. Tako da broj citata pojedinog istraživanja obično ukazuje na to koliko je utjecajno pojedino istraživanje. Ako mnogo ljudi citira vaše istraživanje, obično je to znak da ga kolege smatraju vrijednim spomena u svojim istraživanjima, i da pomaže drugima u daljnjoj izgradnji znanosti. Doduše, postoje i takozvani negativni citati, gdje vas možda netko spominje u svom radu jer vas kritizira. Ono što je ovdje važno naglasiti jest to da Ioannidis i suradnici nisu samo uzeli broj citata koje imaju radovi pojedinih znanstvenika, dakle nisu napravili listu najcitiranijih, nego su razvili vrlo složenu formulu prema kojoj uzimaju u obzir niz raznih pokazatelja kako bi istražili čiji radovi imaju najveći utjecaj u određenom znanstvenom području.

Na listi se, uz Vas, nalazi još 46 znanstvenika s hrvatskih sveučilišta i instituta. Koliko je to važno priznanje i za Hrvatsku, za dosege hrvatske znanosti, njezin doprinos globalnoj znanstvenoj zajednici?

- Lijepo je da na listi ima mnogo znanstvenika iz Hrvatske. Pitanje je sad koliko ima znanstvenika iz drugih zemalja na listi, i gdje to svrstava Hrvatsku u tom poretku.

Redovita ste profesorica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HKS), a područje Vašeg znanstvenog interesa je medicina utemeljena na dokazima. Što nam o tome možete reći?

- Medicina utemeljena na dokazima podrazumijeva da se u odlučivanju u medicini trebaju koristiti znanstveni dokazi, i postoji hijerarhija koji su dokazi pouzdaniji i kojima možemo više vjerovati, a koji su manje pouzdani. Takav pristup medicini zahtijeva kritičko razmišljanje i promišljanje postoje li dokazi za određene tvrdnje koje se tiču zdravlja i bolesti. Svaka tvrdnja o zdravlju čovjeka može se dokazati, ako netko to želi dokazati. I to bi trebalo dokazati kliničkim pokusima na ljudima. Primjerice, ako vam netko kaže da uzimanje jedne jabuke dnevno detoksicira organizam, ta se tvrdnja može provjeriti u istraživanjima na ljudima. Uzmete dvije skupine ljudi, jednima dajete jabuku dnevno, drugima ne, pratite ih određeno vrijeme i onda im mjerite razinu otrova, odnosno toksina, negdje u tijelu, i usporedite rezultate iz te dvije skupine. Nažalost, takva istraživanja se obično ne provode, nego pohlepni ljudi prodaju kojekakve pripravke za koje tvrde da djeluju na detoksikaciju organizma, bez ikakvih znanstvenih dokaza da se tim pripravcima rješavamo nekih otrova. Ista sorta su tvrdnje o djelovanju raznih pripravaka za jačanje imuniteta, brzim rješenjima za debljinu, gubitak kose, potenciju, akne, artritis, karcinom itd. Trudim se u svom

znanstvenom radu i u mojem djelovanju na području popularizacije znanosti promovirati kritičko razmišljanje, upozoravati na manjak dokaza, na reklame sa zavaravajućim tvrdnjama. I poboljšavati znanstvene metode koje koristimo u medicini.

Još za vrijeme studija osnovali ste splitsku podružnicu studentske udruge CroMSIC, a u Hrvatskoj ste pokrenuli hrvatski ogranak Cochrane kolaboracije te ste bili prva direktorica Hrvatskog Cochranea. Nešto o tome?

- CroMSIC je jako dobra studentska udruga s mnogo aktivnosti za studente medicine, koja djeluje već niz godina, pa mi je bilo veliko zadovoljstvo što je u doba mog studiranja bilo volje na studiju medicine u Splitu da se ogranak udruge osnuje. Udruga ima niz aktivnosti iz područja javnog zdravlja i medicinske edukacije, i omogućuje međunarodne razmjene studenata, pa mi je uvijek drago vidjeti da splitska podružnica CroMSIC-a uspješno nastavlja svoje djelovanje tijekom ovih prekobrojnih godina otkako sam diplomirala.

Hrvatski Cochrane osnovali smo 2008. godine na Medicinskom fakultetu u Splitu. Taj naziv direktorica zvuči dosta pompozno i nikad mi se nije sviđao, a riječ je o volonterskoj funkciji. Cochrane je međunarodna organizacija koja promiče medicinu utemeljenu na dokazima kroz izradu sustavnih pregleda literature, istraživanja u kojima se sustavnim pretraživanjem brojnih baza znanstvenih istraživanja nalaze sva istraživanja koja odgovaraju na pojedino medicinsko pitanje. Zatim se sažimaju ti dokazi, analizira se kvaliteta uključenih istraživanja i donosi se zaključak koji se temelji na cjelokupnom ljudskom znanju o nekoj temi. Na primjer, ako vas zanima može li uzimanje češnjaka spriječiti prehladu, trebate pretražiti literaturu da biste našli sva istraživanja na tu temu. Iz tih istraživanja treba izvaditi sve rezultate o svim ljudima koji su u njih bili uključeni i onda raditi nove analize koje se temelje na svim rezultatima svih uključenih istraživanja. Tako se dobivaju najpouzdaniji dokazi u medicini.

Hrvatski Cochrane uspješno djeluje već dugi niz godina i promiče medicinu utemeljenu na dokazima u Hrvatskoj. Važna aktivnost organizacije je prevođenje sažetaka Cochraneovih sustavnih dokaza na hrvatski jezik. Ti sažeci pisani su jednostavnim jezikom kako bi ih mogli razumjeti i oni koji nemaju medicinsko obrazovanje, i na svom jeziku čitati rezultate najpouzdanijih svjetskih istraživanja.

Dobitnica ste i nagrade Bill Silverman Prize 2020.?

- Globalna organizacija Cochrane jednom godišnje daje nagradu za znanstveni rad koji je najbolja kritika radu Cochranea. S kolegama sam objavila istraživanje iz područja znanstvene metodologije u kojem smo uočili određene pogreške u načinu na koji se procjenjuje kvaliteta znanstvenih istraživanja, i predložili smo načine kako bi to moglo biti bolje u budućnosti. U tom radu su mi koautori bili doktori Ognjen Barčot, Matija Borić, Svjetlana Došenović, Tina Poklepović Peričić i Marija Ćavar, tako da je to priznanje timskom radu, nije samo meni. Ta mi je nagrada baš bila veliki kompliment, jer kolege u Hrvatskoj često omalovažavaju istraživanja kojima se ja bavim. Nekima objedinjavanje podataka iz postojećih studija i istraživanje načina na koji se istraživanja mogu poboljšati nije znanost. Neki takav rad zovu istraživačko novinarstvo, jer tko je vidio istraživati istraživanja. Tako da je lijepo dobiti znanstvenu nagradu za nešto što navodno nije znanost.

Ukupno uzevši, kakav je u RH položaj znanosti, koji su problemi? Mnogi nisu zadovoljni, no hrvatski znanstvenici u inozemstvu redovito su vrlo cijenjeni. Vaš komentar?

- Znanost u Hrvatskoj mogla bi biti bolja kad bi se za znanost izdvajalo više sredstava, kad bi se tim sredstvima bolje upravljalo i kad bi se znanstvenim sustavom bolje upravljalo. Vrlo je frustrirajuće raditi u sustavima u kojima u pravilu nema nagrade za dobar rad, nema sankcija za loš rad. To sigurno brojne kolege znanstvenike motivira na odlazak u inozemstvo gdje su bolji uvjeti rada. Međutim, često u inozemstvu zauzvrat treba jako mnogo raditi i stalno stvarati izvrsne rezultate da bi čovjek ostao kompetitivan, jer mnogi žele doći u prestižne ustanove i velika je konkurencija. Hrvatski znanstvenici u inozemstvu koji su nama vrlo poznati, definitivno su izvrsni i bili bi uspješni u svakom sustavu.

Što je zapravo za Vas znanost - profesionalni poziv, osobna strast, konstantni razvoj na spoznaji slike svijeta, da se tako izrazim? U znanosti je potrebno istodobno vjerovati i sumnjati, rekla je Mary L. Hirschfeld...

- Za mene je znanost sve to što ste nabrojili. Bitna je znanstvena znatiželja koja stalno stvara nova pitanja za koja treba osmisliti način kako ih dobro odgovoriti. Znanost je za mene 24-satni poziv, nema tu petka i svetka. Često ne mogu spavati od novih ideja koje mi padnu na pamet. Bavljenje znanošću mora uključivati i stalno učenje, od kolega, iz literature, stalno traženje suradnika koji su bolji od tebe, koji te nadopunjuju. Sviđa mi se izreka: "Ako si najpametniji čovjek u prostoriji, onda si u krivoj prostoriji"! Pa tako ja stalno tražim nove znanstvene prostorije. To je dobro rečeno da treba vjerovati i sumnjati, a sad je pitanje u što. Treba vjerovati u sebe i svoje ideje, biti optimističan i uporan, jer znanost je puna malih svakodnevnih neuspjeha koje čovjeka mogu obeshrabriti. A znanstvenik treba sumnjati u sve, i stalno sve provjeravati i pokušati na znanstveni način dokazati pojedine tvrdnje.

Običnim ljudima, opterećenima svakodnevnim problemima, znanost zna biti dosadna, no koliko popularizacija znanosti može (i uspijeva li?) promijeniti nabolje percepciju, omogućiti da znanost bude pristupačnija širem krugu zainteresiranih konzumenata?

- Svakodnevna znanost često i jest dosadna onima koji to gledaju sa strane. Znanost uključuje brojne ponavljajuće radnje, izvođenje brojnih eksperimenata iznova, ponavljanje, potvrđivanje, otkrivanje načina za rješavanje problema, mukotrpan rad koji nije nužno osobito uzbudljiv. Znanstveni rezultati također često uključuju određenu sumnju, određenu razinu pouzdanosti koju je teško prevesti u jednostavan jezik. Kad nekom kažete: ovo je rezultat, i mi smo 95 % sigurni da je to tako, onda su ljudi sumnjičavi, pa kažu - je li to tako, ili to nije tako. Znanstveni jezik ne prevodi se uvijek lako na senzacionalistički pitki način koji mediji očekuju. I to onda često frustrira znanstvenike, pa neki uopće ne žele razgovarati s novinarima. Jer će, primjerice, znanstvenik s novinarom razgovarati dva sata o svojim istraživanjima o mehanizmu tumora, a onda će novinar napisati bombastičnu priču kako znanstvenik u istraživanju koristi miševe koji koštaju više od pristojne jahte.

Još je važan problem da znanstvenici nisu motivirani niti educirani da bi komunicirali s novinarima i s javnošću, i da bi se bavili popularizacijom znanosti. Rijetki znanstvenici koji se bave popularizacijom znanosti rade to volonterski, zato jer im je to zadovoljstvo, jer smatraju da je to važno. A za to troše svoje slobodno vrijeme, formalno im to nije priznato ni na koji način, ne pomaže im u karijernom napredovanju, i još će u svojoj akademskoj zajednici često biti obilježeni kao posvudaši i samopromotori kojima je jedini cilj gledati svoju sliku u novinama i na televiziji. Bilo bi dobro kad bi postojali načini da se znanstvenike i educira i motivira za popularizaciju znanosti, jer bi to sigurno pomoglo boljoj percepciji znanosti u društvu. Edukacija je tu vrlo važna. Nije lako složene znanstvene stvari iskomunicirati na jednostavan način, svima razumljiv.