Nepodnošljiva lakoća kojom Mogwai strukturiraju svoje pjesme očigledno me oduševljava od našeg prvog susreta, od onog uznemirujućeg trojca na početku drugog albuma “Come On Die Young”, “Punk Rock:”, “Cody” i “Helps Both Ways” kada sam spoznao kako uznositi može biti glazbeni svijet kada mu se prepustiš da ti otkrije svoje čari. Ohrabren spoznajom o tom divnom i kaleidoskopskom novom svijetu, upoznao sam tisuće novih pogleda, ideja, stranputica koje nudi glazba, da tek danas postajem svjestan uloge koju je taj čudnovati bend iz Glasgowa imao na tom dugom, zavojitom putu.

Posljednja epizoda hrabre serije “Mi smo to što jesmo” u kojoj Fraser i Caitlin odlaze na koncert Blood Orange u Bolognu, njihovo lutanje istim onim ulicama koje smo obilazili cijelog dana i noći onda kada se nisam prvi put sreo s Mogwaijem, vratilo je vrijeme skoro dva desetljeća unatrag, na jedan vašar u glavnom gradu Emilije-Romagne i spavanje na kolodvoru gledajući kako talijanska policija trenira strogoću. Sreli smo se nekoliko puta, a možda najdraži susret dogodio se jedne nedjeljne noći u punoj zagrebačkoj “Močvari” kada su pokazali kako su bend na vrhuncu, apsolutni vladari glazbe, prepuni ideja kojima

se razbacuju samo zato što mogu i znaju, da su oduvijek bili sposobni složiti bezgrešni slap buke na crnoj čipki električnih gitara, basa, sintesajzera i bubnja, s glasom ponekad provučenim kroz vocoder, koje zajedničkim snagama im služe kao oruđe dok grade ta svoja crescenda po kojima su tako specifični, zvučeći nesvakidašnje sneno s jedne strane i punkerski brutalno s druge strane iz nekog pomaknutog svijeta gdje dobre ideje rastu na drvetu.

Deseti studijski album “As the Love Continues” nevjerojatno, ali istinito, zvuči kao još jedan od vrhunaca u njihovoj dugoj i utjecajnoj karijeri u kojoj su pronašli obožavatelje sa svih glazbenih polova i iz svih kutaka koji još uvijek žele pronaći nezavisni put do svoje publike. I bilo bi nepošteno, ali eto ja ću svejedno to napraviti, i izdvojiti samo nekoliko pjesama s jednog, neću se koristiti tom izlizanom frazom, izdanja koje odvodi post-rock, ali zapravo kompletnu glazbu u kojoj Mogwai pronalaze svoje ideje u novo desetljeće, pa se ne mogu odlučiti između bučnih, zaigranih simfonija “Drive the Nail” i “Midnight Flit”, zatim tu je pjevajuća “”Ritchie Sacramento”, odjavna igra svjetla i sjene u “”It’s What I Want to Do, Mum” i reinventivna “Ceiling Granny”. No i ostalih šest pjesama čini kompaktnu zajednicu vrludavih osjećaja nemoći, beznađa i zaraznog optimizma.

Ekstatičnost koja krasi svaku pjesmu novog albuma trademark koji je Mogwai pretvorio u gigante popularne glazbe, što je pomalo neobičan slučaj, s obzirom na to da je mainstream bio cijepljen od ovakvih čarobnjaka. I ne mislim pritom na velike naklade, koju ni jedan njihov album nije uspio dosegnuti, ali nije ni trebao, nego na činjenicu da ih možete čuti, onako potiho, negdje iz susjedova stana kako sviraju u pozadini nekog filma, serije ili moguće čak i reklame. Unatoč činjenici da su njihove melodije, te živopisne skladbe neizdržive tjeskobe postale dio pop-svakodnevice, Stuart Braithwaite, Dominic Aitchison, Martin Bulloch i Barry Burns, uz pomoć vizionara Davea Fridmanna na ovoj ploči, uspjeli su postići savršenu kemiju. A to se čuje u svakoj sekundi njihova pandemijskog albuma.