Gotovo da nema događaja u Osijeku i okolici koji svojim fotoaparatom nije zabilježio, rekli bismo, posljednji osječki džentlmen, naš Zlatko Pavošević. Čak i kada je koronavirus onemogućio društvena događanja - primjerice, nedavno je Valentinovo, Pavoš, kako mu je bio nadimak, s golemim buketom ruža u rukama na svom facebook-profilu čestitao “svima koji slave ljubav i romantiku”...

Nažalost, samo tjedan dana poslije, u nedjelju ujutro, preminuo je od komplikacija prouzročenih koronavirusom, u 71. godini. Ovaj je grafičar najprije radio u Štampi, a potom je dugo godina u Glasu Slavonije bio voditelj Odjela tehničke pripreme. Vodio je i marketing Agroglasa, sve do umirovljenja, no kao član Društva agrarnih novinara Hrvatske nije mirovao ni u mirovini...

Ipak, svi će ga ponajprije pamtiti kao dobrog duha Osijeka, neumornog kroničara gradskih zbivanja, kavalira s fotoaparatom koji nije štedio na komplimentima i rukoljubima. Ne iznenađuje stoga što su se mnogi Osječani na vijest o njegovoj smrti od Pavoša oprostili uz zajedničke fotografije nastale na nekom od osječkih događanja. Ovaj Osječanin, koji je ženama (kako ih je uvijek nazivao, damama) pristupao s obvezim “ljubim ruke, lijepa gospo”, ostavio je trag u srcu svih nas, jednako trajan kao i fotozabilješke koje je neštedimice objavljivao u uredno posloženim albumima na svojem FB profilu. Od nedjelje su na njegovu “zidu” ispisani mnogi emotivni pozdravi prijatelja, kolega, suradnika, građana... Čak i oni koji ga nisu poznavali, a takvih je malo, pamtit će ga po bijelom kačketu, žutom ili crvenom šuškavcu, fotoaparatu i široku osmijehu. Onako kako se pamte ljudi koji iskreno vole grad i sugrađane.

”Bila nam je čast i izuzetno zadovoljstvo... Moje poštovanje” riječi su kojima se opraštamo od Pavoša jer upravo je njima potpisivao svoje fotografije, trajne podsjetnike na životnu istinu da je u dobrom društvu uvijek najljepše. Pavoš je tomu bio istinski posvećen, kao i svojoj voljenoj obitelji, kojoj izražavamo iskrenu sućut. M. Mihelić