Piše: Draško CELING

Jedan od najneobičnijih albuma koje je Chick Corea kao mladi pijanist na samom početku karijere snimio bio je "Afternoon of a Georgia Faun" iz 1970. Bio je to neobični iskorak u free jazz na tragu onoga što je Art Ensemble of Chicago već radio, kojemu će se Corea više puta vraćati. Posrijedi je album koji potpisuje saksofonist Marion Brown, a na njemu svira ugledna ekipa poput Anthonyja Braxtona, Bennieja Maupina, Andrewa Cyrillea i Chicka Coreaje.

Teško da bi itko slušajući ovaj ekstravagantni album zavezanih očiju (blindfold test) mogao zaključiti da u zaumnoj kakofoniji zvukovlja glasovir svira Chick Corea, pijanist koga je većina upoznala kao jednog od pionira jazz-rocka i ustrajnog promicatelja latinoameričkih glazbenih začina kada je riječ o jazzu. Mladi pijanist na ovom albumu muzicira još na zvonu, gongu i drugim udaraljkama. Kako primjećuje Brian Olewnick u Allmusic Guideu, Marion Brown je ovdje uposlio dvojicu mladih glazbenika koji su tek zasvirali s Milesom Davisom na albumu "Bitches Brew", Chicka Coreaju i Bennieja Maupina, kao i tada slabo poznatog Anthonyja Braxtona, koji će se kasnije postati jedan od najzanimljivijih protagonista free jazza. Ovaj ekskurs je potpuna suprotnost onome što je Corea svirao na samom početku karijere (albumi "Tones for Joan‘s Bones" i "Now He Sings, Now He Sobs", oba iz 1968.), zajedno s Milesom Davisom (poput albuma "In a Silent Way", "Bitches Brew" ili "Live-Evil"), ali i kasnije kada je postao zreli glazbenik. Corea je na samom početku sedamdesetih uspješno eksperimentirao i s avangardnim jazzom. Najbolji primjer je album "Paris Concert", snimljen 1971. zajedno s Anthonyjem Braxtonom (puhački instrumenti, udaraljke), Davidom Hollandom (kontrabas, violončelo) i Barryjem Altschulom (bubnjevi, udaraljke). Sličnu reputaciju ima i album "A.R.C." iz 1971., na kome je Braxton izostao. Nije free jazz mjera svega u jazzu, ali je pokazatelj kako se mladi Chick Corea nije libio ni najhrabrijih glazbenih eksperimenata.

Ipak, ono po čemu ćemo ga zauvijek pamtiti, to su njegova dva solo albuma pod naslovom "Piano Improvisations, Vol. 1" i "Vol. 2". Tu je Corea pokazao svu raskoš pijanističkog talenta i improvizatorsku sposobnost. Njegovim putem ubrzo će poći Keith Jarrett, Paul Bley i Dollar Brand koji će za ECM također zasvirati solo klavir. O svestranosti Chicka Coreaje i snazi njegove autorske mašte govori i dramatični zaokret prema novom vlastitom projektu koji je prozvao "Return to Forever". Iako su se naraštaji glazbene publike nadahnjivali ovim uistinu posebnim albumom na kome se susreću jazz, fusion i latinoamerička glazba, doživljavajući ga svatko na svoj način, malo tko je mogao pomisliti da njegov naslov korespondira s nekim o najprepoznatljivijih motiva iz učenja utemeljitelja scijentologije Lafayettea Rona Howarda. Očaranost ideologom ove američke sekte stajala je Coreaju ugleda izvan Amerike, a naročito u Njemačkoj, zbog čega mu je nekoliko godina bilo zabranjeno održavanje koncerata. Tek nakon pritiska koji je State Department izvršio na Berlin, Njemačka je popustila i toj crkvi bogatih i slavnih dopustila djelovanje, zaboravljajući na svoje ranije prigovore kako je riječ o sekti koja izvlači novac od svojih članova i ispire im mozak. Ovaj pijanist je čak svoj album "Romantic Warrior" odsviran sa skupinom Return to Forever posvetio svom vjerskom idolu.

No, bez obzira na "sektašku" pozadinu, album prvijenac pod nazivom "Return to Forever" iz 1972. pravo je remek-djelo suvremenog jazza. Corea (električni klavir) na ovom albumu predstavio je kvintet u kome još sviraju Joe Farrell (flauta, sopranski saksofon), Flora Purim (glas, udaraljke), Stan Clarke (električni bas, kontrabas) i Airto Moreira (bubnjevi, udaraljke). Taj neponovljivi trenutak u jazzu vrlo je spretno uspio zabilježiti prvi čovjek ECM-a Manfred Eicher, okupljajući neke od tadašnjih najboljih i najinovativnijih glazbenika. Chick Corea je zacijelo bio jedan od njih. Te iste godine objavio je album "Chrystal Silence" ostvarivši veličanstveni duet s vibrafonistom Garyjem Burtonom. To je bio tek početak sedamdesetih za Chicka Coreaju, nakon čega je dobila zalet njegova bogata karijera, tijekom koje je objavio gotovo 90 albuma. Preminuo je 9. veljače od rijetke vrste raka, u 80. godini života.