Prerada šećerne repe obavljat će se u jednom proizvodnom pogonu u Slavoniji, s obzirom na to da nedostatnu količinu domaće sirovine koju je moguće osigurati u ovoj tržišnoj godini, a uzimajući u obzir najniže jedinične troškove prerade repe, to će biti u pogonu HIŠ-a u Županji.

Doznajemo to iz neslužbenih izvora bliskih Hrvatskoj industriji šećera (HIŠ) koji dodaju kako "to ne znači da se i dalje neće koristiti svi raspoloživi proizvodni resursi i infrastruktura kompanije, uključivo i pojedini poslovni procesi kojih će biti na svim trima lokacijama u Slavoniji: Osijeku, Županji i Virovitici. Što se tiče radnika, apsolutno je neupitno da se unutar realnih mogućnosti društva i planiranog obujma poslovnih aktivnosti vodi računa da svi radnici koji su izrazili želju za nastavak rada, bez obzira na lokaciju dosadašnjeg radnog mjesta, budu zadržani, bilo da je riječ o nastavku rada unutar HIŠ-a, ili dijelom unutar Žito grupacije". Iz istog izvora doznajemo da je dio radnika koji je stekao uvjete za mirovinu zbrinut na korektan način, kao i dio radnika s kojima je postignut sporazum o prekidu poslovnog odnosa uz otpremnine koje su dvostruko ili gotovo dvostruko više od zakonom predviđenih.


Osječko-baranjski župan Ivan Anušić ističe kako su s problemom šećerana upoznati već neko vrijeme, a razgovori o toj temi nisu dali obećavajuće rezultate. "Na žalost, za razliku od osječke mljekare za koju je Meggle u konačnici našao kupca, čime je spašena i tvornica, i brojni kooperanti, kod ove šećerane u pitanju su daleko širi razlozi lošeg poslovanja povezani s restrukturiranjem europskih šećerana uz pomoć EU sredstava netom prije ulaska Hrvatske u punopravno članstvo, zatim promjenom kvota i slijedom toga današnje nelojalne strane konkurencije koja u maloprodaji drži nerealno niske cijene, kao i odustajanja samih poljoprivrednika od šećerne repe i zbog zahtjevnosti kulture, i zbog problema naplate povezanih s poteškoćama u kojima su se hrvatski proizvođači šećera našli. Sve je to dodatno naglasilo probleme s kojima se suočavala i osječka šećerana", dodaje Anušić.


Povijest Tvornice šećera Osijek, podsjetimo, seže u 1906. godinu, kada je odrađena prva kampanja prerade šećerne repe. Posljednje dvije kampanje u osječkoj šećerani odrađene su u sklopu Hrvatske industrije šećera u koju su se 2019. godine udružile tri hrvatske šećerane radi opstanka. Udruživanje je dogovoreno i realizirano zato što je hrvatski šećeranski sektor u problemima duže vrijeme, a sve je kulminiralo ukidanjem proizvodnih kvota krajem 2017. godine na razini Europske unije. Svaka je članica Unije imala određene kvote koje su zapravo štitile i proizvodnju šećerne repe i proizvodnju šećera. Ukidanje kvota dovelo je i do hiperprodukcije proizvodnje šećerne repe u Europskoj uniji odmah u listopadu 2017., što se preklopilo s rekordnom proizvodnjom na svjetskom tržištu i padom globalnih cijena.

U HIŠ-u Tvornica šećera Osijek d.o.o., u vlasništvu Žito grupe Osijek, ima 40 posto udjela, a Viro tvornica šećera Virovitica d.d. i Sladorana Županja d.o.o., u vlasništvu Marinka Zadre, 60 posto vlasničkog udjela.


Kako su naveli iz HIŠ-a u nekoliko navrata, povezivanje domaće šećerne industrije bila je dobra odluka za održivost. Međutim, ključno je za opstanak ove industrije bilo i osiguranje sirovina. Naime, površine pod šećernom repom u Hrvatskoj su sve manje, lani samo 10,4 tisuće hektara, a s druge strane visoke EU carine onemogućile su uvoz i rafiniranje sirovog trščanog šećera, što je dugi niz godina povećavalo korištenje kapaciteta naše šećerne industrije. Za održivi rad jedne šećerane potrebno je najmanje deset tisuća hektara pod repom uz prinos od 65 do 70 t/ha.
Jedan od problema s kojima se domaća industrija ne može više nositi jest i niža cijena uvoznog šećera na policama trgovačkih lanaca od naše proizvodne cijene šećera. Akcijska cijena šećera u nekima od naših trgovačkih lanaca nije samo niža od hrvatske proizvodne cijene, nego je i niža od proizvodne cijene bilo kojeg europskog proizvođača, u bilo kojoj od zemalja EU-a, uzimajući u obzir troškove pakiranja kilogramskog šećera i transport do hrvatskih polica. Isto tako valja podsjetiti i da Hrvatska nije imala sreće jer je godinu prije našeg ulaska u EU ukinuta pomoć iz zajedničkih sredstava EU-a namijenjena restrukturiranju europske industrije, a na koju je do tada bilo potrošeno 5,5 milijardi eura.