Školska godina 2020./2021. pokazala se iznimno zahtjevnom godinom, opterećenom nizom vanjskih okolnosti koje su otežavale nastavu i utjecale na svakodnevicu učitelja i učenika. Srećom, u danima kad bi nam svima dobro došao dodatni vjetar u leđa ima i jako dobrih vijesti. Jedna od njih stiže iz Školske knjige, Instituta za inovacije i Znanstvenog centra izvrsnosti za školsku efektivnost i menadžment.

Oni su ovih dana pokrenuli Digitalni učenički inkubator, online sustav kojim žele povezati učitelje i učenike na nacionalnoj razini i potaknuti ih da iskoriste ovo izazovno razdoblje za besplatnu edukaciju o tome kako kreativne ideje dovesti do konkretnih rezultata odnosno poduzetničkih projekata.

O toj vrijednoj inicijativi razgovarali smo s dr. sc. Goranom Vlašićem, docentom na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i suosnivačem Instituta za inovacije, nagrađivanim znanstvenikom koji je svoje bogato znanje o inovacijama i strategijama stvaranja vrijednosti nedavno podijelio s mnogobrojnim učiteljima, polaznicima ekskluzivnoga edukacijskoga programa Akademija znanja u organizaciji Školske knjige.  

Što je Digitalni učenički inkubator, kako je nastao i koja mu je svrha?

– Digitalni učenički inkubator mjesto je gdje učenici osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj mogu učiti o kreativnosti, inovacijama i poduzetništvu i to znanje primijeniti kroz osmišljavanje ideja i projekata koji stvaraju vrijednost. Cilj nam je kontinuirano razvijati kreativni potencijal i poduzetnički način razmišljanja učenika, a što je posebno važno u ovim izazovnim trenutcima socijalnog distanciranja kad je smanjen broj interakcija te otežan proces učenja i primjenjivog rada. Unatoč tome, željeli smo iskoristiti prilike koje se pružaju u online kontekstu te uz pomoć platforme stellarplatform.com pružiti podršku učiteljima u njihovu radu s učenicima te strukturirati online sustav koji će povezati učitelje i učenike iz cijele Hrvatske, a kasnije i svijeta te ih potaknuti na kreativno promišljanje i osmišljavanje projekata.

Projekt Digitalnog učeničkog inkubatora pokrenuli smo zajedno sa Školskom knjigom te Znanstvenim centrom izvrsnosti za školsku efektivnost i menadžment, a svrha mu je aktivno poticati kreativno i apstraktno promišljanje, stimulirati poduzetnički duh i stvaranje vrijednosti, educirati učenike o kreativnosti, inovacijama i pokretanju projekata, promovirati timski rad i zajedništvo te omogućiti učenicima da pokažu proaktivnost i odgovornost u izvannastavnim aktivnostima.

Tijekom inkubatora, koji je potpuno besplatan, učenici će prolaziti kroz skup predavanja, dobiti perspektive ljudi iz prakse kojima su kreativnost, inovacije i poduzetništvo svakodnevica te nizom zadataka razvijati ideje i projekte u timovima. Na kraju procesa najbolje ćemo timove nagraditi, ali i potaknuti da nastave trenirati sebe i svoj mozak kako bi razvijali vlastite potencijale.

Kakve projekte želite potaknuti u inkubatoru i tko se sve može prijaviti za sudjelovanje?

– U Digitalnom učeničkom inkubatoru mogu sudjelovati učenici svih viših razreda osnovnih te srednjih škola u Hrvatskoj, a sudjelovanje je besplatno za sve sudionike. Učenici se za sudjelovanje moraju javiti učitelju koji ih zatim prijavljuje u inkubator putem online obrasca.

S obzirom na ciljeve Inkubatora te različitosti škola i učenika koji sudjeluju, ne postoje ograničenja ni zadani okvir problematike, ideje ili područja kojima se projekt mora baviti.

Organizatori Digitalnog učeničkog inkubatora su Školska knjiga, Institut za inovacije i Znanstveni centar izvrsnosti za školsku efektivnost i menadžment.

Cilj nam je potaknuti učenike da se angažiraju i povežu oko nečega što vole ili o čemu su strastveni kao što su sport, glazba, umjetnost, edukacija, tehnologija, online aplikacije; što škola želi poboljšati odnosno promijeniti, recimo razvoj okoliša i školskog okružja; što je u društvenom interesu poput aktivnosti i programa za umirovljenike; što je trenutačno aktualno i bitno – na primjer klimatske promjene, online sigurnost, ekološka proizvodnja, razvoj poljoprivrede; što nekome može pomoći u svakodnevnom životu ili radu. Spomenut ću izradu pomagala za rad s djecom s posebnim potrebama.

Nismo željeli davati okvire i ograničenja već potaknuti učenike da razmišljaju o stvarima koje ih vesele i čine sretnima, a kako bi tu strast usmjerili u razvoj ideja i projekata.

Da bismo mogli poticati kreativnost kod djece i mladih, važno je znati kako ona funkcionira. Je li nam kreativnost urođena i može li se razvijati?

– Dugi niz godina vjerovalo se u pretpostavku da su svi ljudi rođenjem kreativni, a da obrazovni sustav ubija kreativnost odnosno umanjuje kreativni potencijal djece. Pokazalo se kako je ta pretpostavka netočna jer bi u tom slučaju djeca bez ikakvog obrazovanja bila najkreativnija i s najviše potencijala – naravno, to nije slučaj.

Čovjek je rođenjem znatiželjan, a ne kreativan, uz mali broj iznimaka. Ono što odrasli tumače kao dječju kreativnost zapravo je radoznalost i znatiželja, a koja se manifestira u brojnim eksperimentima i varijacijama kojima djeca nastoje spoznati smislenost svijeta u kojem žive i kojeg otkrivaju.

– Današnje školstvo ne ubija kreativnost kod djece, što se često postavlja kao teza, već samo nije postavljeno tako da kontinuirano kontrira urođenoj nekreativnosti djeteta. Današnji bi sustav trebao osigurati postojanje sposobnih i strastvenih učitelja – koji mogu prenijeti znanje i strast za znanjem svojim učenicima. S druge strane, sustav bi trebao osigurati fokus na procese i vrednovati i varijancu, a ne samo srednju vrijednost – primjerice prosječnu ocjenu. Također, sustav bi trebao osigurati ne samo prostor za natjecanje već i prostor za kolaboraciju onih najboljih, iz različitih razreda, škola, država. Dakle, uz fokus na učinkovitost sustava mjerenog protočnošću i rezultatima prosjeka, sustav bi se trebao usmjeriti i na poticanje učenika da propitkuju stvaranje varijance.

Na taj način dobivamo platformu koja pruža prave alate u razvoju kreativnog potencijala, koja povezuje različite sudionike na temelju interesa odnosno ideja i koja omogućuje učenicima da slobodno eksperimentiraju i propitkuju svijet oko sebe i njegove pretpostavke – kako bi stvarali vrijednost kroz inovacije te gradili bolju budućnost za sve nas.

Biološki gledano, ljudski mozak je takozvani optimizacijski mehanizam stvoren da nas održi na životu, a ne da stvara kreativna rješenja. Tijekom evolucije su preživljavali oni najjači i najsposobniji – ne najkreativniji. Kreativno promišljanje troši iznimne količine energije i zbog toga mu se mozak opire i kontinuirano pokušava riješiti problem ili zadatak uz minimalnu potrošnju energije.

Želimo li razvijati kreativni potencijal djece, potrebno je kontinuirano i dugoročno trenirati mozak tako što kontriramo urođenoj nekreativnosti čovjeka. To podrazumijeva stvaranje konteksta u kojemu se asimetrično nagrađuju pozitivni rezultati, u odnosu na takozvano kažnjavanje negativnih rezultata te primjenu pristupa koji se usmjerava na razumijevanje različitih perspektiva i polazišnih principa. Važno je usredotočiti se na kreativni proces kroz koji djeca prolaze, ne na kreativni output i rezultate.

Suprotno uobičajenim teorijama, tvrdite da inovativnost nije posljedica razmišljanja izvan okvira, takozvanog out of box, nego razumijevanja same kutije odnosno okvira i konteksta. Možete li rastumačiti te nove spoznaje do kojih ste došli unutar Instituta za inovacije?

– Kreativni output, odnosno inovacije, potrebno je sagledavati iz dviju ključnih perspektiva: novost i smislenost. Novost podrazumijeva nešto drukčije i novo, nešto što dosad nije viđeno ili stvoreno. S druge strane, smislenost se može sagledati kroz stvaranje nove vrijednosti, bez obzira na karakteristike te nove vrijednosti, npr. umjetnička vrijednost, financijska vrijednost, tehnološka i slično, i kroz razinu primjenjivosti rješenja u postojećem kontekstu, odnosno ima li ovaj ouput smisla za to što želimo realizirati.

Dakle, ako nema komponente novosti i smislenosti – nije moguće to nazivati kreativnim outputom i inovacijom.

Kad ljudski mozak pokušava razmišljati izvan okvira – on blokira i staje, ne zna odakle krenuti. U tim trenutcima počinje tražiti bilo kakve poveznice s problemom odnosno zadatkom kojim se bavi i koji želi riješiti te izbacuje takozvana zadovoljavajuća rješenja – ona koja prva padaju na pamet. U takvom kontekstu čak i postoji doza novosti kreativnog outputa, no ono što nedostaje jest smislenost – dobivamo ideje, ali s njima ništa smisleno ne možemo učiniti.

Komponentu smislenosti kreativnog outputa i inovacija možemo dobiti jedino ako razumijemo takozvanu kutiju, odnosno dubinski poznajemo postojeći kontekst problema koji želimo riješiti. Nakon što razumijemo i dobro definiramo tu kutiju, možemo početi propitkivati sve njezine pretpostavke, principe i logiku njezina funkcioniranja te stvarati potpuno novu kutiju.

Pozivamo sve zainteresirane da se do 12. veljače prijave za sudjelovanje u besplatnom tromjesečnom programu kojim želimo ojačati kreativne potencijale i poduzetnički način razmišljanja učenika osnovnih i srednjih škola

U takvom kontekstu našem je mozgu znatno lakše stvarati poveznice jer imamo referentne točke, znamo odakle krenuti, s čime usporediti i znamo u odnosu na što testiramo valjanost i smislenost ideje. Takav proces našemu mozgu daje potrebnu strukturu i alate za rješavanje kompleksnih problema te nam pomaže u stvaranju novih i smislenih kreativnih rješenja i inovacija.

Što učitelji mogu napraviti da potaknu kreativne potencijale kod učenika?

– Za razvoj kreativnosti prijenos strasti s učitelja odnosno nastavnika na dijete jest ključan – jer omogućava djetetovu mozgu da uopće dobije dovoljno energije za aktiviranje kompleksnih kognitivnih funkcija. U tom kontekstu nije nužno da je učitelj kreativniji od učenika – nužno je da se usmjeri na razumijevanje elemenata koje utječu na maksimiziranje kreativnosti. Učitelj treba kontinuirano poticati učenika da kontrira svojoj nekreativnosti i motivirati ga da uvijek ostvaruje svoje maksimume.

U predavanjima na Akademiji znanja naveli ste mnogo zanimljivih podataka, među ostalim i taj da matematički nadarena djeca često griješe u najjednostavnijim radnjama poput zbrajanja i oduzimanja. Kako to objašnjavate?

– Sve polazi od lijenosti mozga jer mozak ne želi razmišljati već učinkovito trošiti energiju. Kad smo sigurni u sebe, mozak će se sve više oslanjati na analogije, bez suštinskog promišljanja, u ovom slučaju o zadatku, zbog čega dolazi do pogrješke. To stvara isti problem kod učenika koji je dobar u matematici, ali i kod menadžera koji je bio uspješan u dosadašnjim aktivnostima – osoba ne će prolaziti kroz cijeli misaoni proces, već će heuristikama tražiti rješenja problema koji im se čine poznati ili jednostavni.

Jelena Mandić-Mušćet