Davor Panić prvenstveno je velik čovjek, uvijek tinjava žeravica teatra koji nam je dom, riječi su kojima u HNK-u u Osijeku opisuju svog doajena Drame koji ulogom lakaja Firsa u Čehovljevu "Višnjiku" ovih dana obilježava 40 godina rada na osječkoj pozornici. Glumca koji je, kao Mladi Siward u tragediji "Macbeth", prvi put na scenu stupio u studenome 1980., u povodu njegova jubileja upitali smo koje su mu uloge iz karijere ostale u posebnom sjećanju, koji je najveći gaf koji mu se dogodio na pozornici, kako mu je legla slavljenička uloga u "Višnjiku" i još mnogo toga.

Čestitam na vrlo lijepom jubileju! Kako vam zvuči to "40 godina"? Možete li uopće vjerovati da je toliko prošlo od vaše prve uloge u HNK-u?

- Hvala od srca na čestitki! Što je 40 godina za prolaznost glumačke igre?! Za kazališnu umjetnost gotovo ništa, a za mene mnogo. Svaku novu ulogu radim kao da je prva i zadnja. Glumačko i životno iskustvo puno znače. No kriju opasnost da njihovom zasićenošću uđete u rutinu. Rješenje se krije u provociranju nekih novih iskustava u stvaranju likova, kroz koja učimo o sebi i stvarnosti koju živimo.

Koje su vam uloge iz dugogodišnje i bogate karijere ostale u posebnom sjećanju i zašto baš te?

- Glumački je poziv i strast, i emocija, i potreba. Mislim da su uloge birale mene, a ne ja njih. Neke stvaramo lako, a neke teško i mučno. Ne bi bilo Rogožina, ujaka Vanje, Strossmayera, starog Karenjina, Čebutikina ni djeda iz Emeta bez sjajnih glumaca učitelja, bez velikih redatelja, publike i predivnih partnera kroz sve ove godine.

Možete li izdvojiti neku smiješnu situaciju, najveći gaf koji vam se dogodio na sceni?

- U komediji-vodvilju Raya Cooneyja "Pokvarenjak" kolega Velimir Čokljat i ja jurimo po sceni na kojoj se nalazi šestero vrata. Jedna se otvore, druga zatvore. U jednom trenutku pogreškom sam otvorio kriva vrata, predstava je skrenula sa zacrtanog puta, ali kolege i ja brzo smo se snašli, malo improvizirali, pa se čak i zabavili u neočekivanoj situaciji. I publika je to primijetila, prihvatila igru te nas na koncu nagradila aplauzom.

Što nam možete reći o vašim izletima na filmu i televiziji te suradnjama s imenima kao što su Branko Schmidt i Fabijan Šovagović?

- Nisam imao velike izlete na filmu i televiziji. Moj je izbor bio i ostao naš grad Osijek, ovo kazalište te svi ljudi koji su prošli i jesu u njemu. Vjerujem, to je moj izbor do kraja. Šova, Schmidt, Lonza, Juvančić, Paro, Veček, Strelec samo su dio naše velike umjetničke scene koji su ostavili nemjerljive tragove za ovih 40 godina.

Jublej slavite ulogom lakaja Firsa u Čehovljevu "Višnjiku". Kako ste zadovoljni time?

- Baš se dogodilo kako treba, ne vjerujem u slučajnosti. Obožavam Čehova, kao i većina mojih kolega, tako da je stari lakaj Firs uloga po mjeri za ovaj jubilej. Jest da je stariji od mene nekih dvadesetak godina, pa se nadam spuštanju dobne granice u ulogama koje slijede.

Vratimo se nakratko u srpanj prošle godine i "Višnjik" u sklopu 20. Osječkog ljeta kulture. Po čemu pamtite tu izvedbu? Kako su u međuvremenu tekle pripreme za premijeru na daskama HNK-a u Osijeku?

- "Višnjik" na 20. Osječkom ljetu kulture, čini mi se, bio je pun pogodak. Unatoč teškim okolnostima pandemije, mnoge su se stvari dobro posložile. Redatelj, prostor, koprodukcija s Gavellom, sjajna atmosfera u ekipi... Čitaće probe preko Zooma, a onda tri intezivna i blagotvorna tjedna druženja i stvaranja. Vjerujem da je osječka publika bila zadovoljna viđenim. Premijera na kazališnim daskama donijela je neke nove elemente i viđenja. Vjerujem u život te predstave i ovim putem pozivam publiku da ju dođe pogledati.

Kako proživljavate cijelu ovu situaciju oko pandemije i razornih potresa? Postoji li to na neki način u mislima dok ste na sceni ili tijekom proba, odnosno na koji način to utječe na vas u kreativnom smislu?

- Teško je oteti se dojmu da su stvari oko nas izmaknule kontroli. Sile prirode, a onda i tzv. veliki igrači teško spajaju start i cilj. Zahvaćeni smo cunamijem i neka nas sila negdje nosi. No odgojen sam tako da imam povjerenje u ljude i mislim da su u načelu dobri. Dokaz za to su Petrinja, Glina, Sisak… I upravo ta vjera u čovjeka, povjerenje u ono dobro u njemu, samo me potiče i aktivira da u ovim neizvjesnim vremenima dam najbolje od sebe kako na privatnom tako i na poslovnom planu.

Možete li nam nešto otkriti o vašim nadolazećim ulogama? Koga biste voljeli igrati, a da do sada niste imali priliku?

- Ono što me u poslovnom smislu veseli je rad sa sjajnim redateljem i čovjekom Samom Strelecem. On je dramatizirao roman Damira Mađarića "Dječak koji je govorio Bogu". Čovjek koji na miran, staložen, ali promišljen i afirmativan način prilazi i radi s glumcima, suradnicima, živom tkivu predstave. Upravo sam za takvim procesom stvaranja tragao, puno puta osjećao i povremeno pronalazio u ovih 40 godina starenja mladosti.

Kako provodite slobodno vrijeme?

- Najbolji lijek i opuštanje nalazim u prirodi. Šetnje sa svojom kćerkom kroz šumu, uz predivne obale Drave i Dunava, ljepote Kopačkog rita na svježem zraku djeluju upravo iscjeljujuće.