Magazin
SKIDANJE MAGLE S POVIJESTI: BRANKO TUĐEN O TITU I TUĐMANU

Što je zajedničko, a što nije dvojici najpoznatijih hrvatskih Zagoraca
Objavljeno 23. siječnja, 2021.

U nakladi Večernjeg lista nedavno je objavljena knjiga "Tito Tuđman - Jedan zavičaj jedan put". U njoj je istaknuti novinar i urednik Branko Tuđen, poput primjerice Josipa Horvata nekada, izravno skicirao sve naše važne političke događaje i osobe od kraja Drugog svjetskog rata do samostalne i priznate Hrvatske. Ovo izvrsno i čitljivo štivo dobar je orijentir za prolazak kroz minule hrvatske političke oluje kroz koje su nas proveli Zagorci Tito i Tuđman.

Tito i Tuđman podrijetlom su Zagorci. U blizini su rođeni politički velikani Vladko Maček i Stjepan Radić. Je li socijalna geografija kajkavske sjeverozapadne Hrvatske utjecala i oblikovala buduće državnike ili je to ipak sve slučajnost?

- Nije slučajnost, ali ne zato što bi u sjeverozapadnoj kajkavskoj, nekad nazivanoj i gornja Hrvatska, živjeli drukčiji, politički sposobniji Hrvati. Okolnosti su bile takve - prije svega blizina Zagreba, kulturnog i političkog središta, sveučilište, pa i sama činjenica da se živjelo unutar jedne u neku ruku nagodbene katoličke monarhije, u nacionalnom smislu daleko od idealnog, ali za ono doba u organiziranoj zajednici. Radić, Maček i kardinal Kuharić studirali su u Zagrebu. Hrvati koji su živjeli na dijelu 400-godišnjeg turskog balkanizma naučili su da se samo nasiljem mogu osloboditi od nasilja. To je bila realnost tog povijesnog razdoblja. Komunikacije su bile loše, nije bilo cesta ni pruga. Tek poslije 1945. počele su migracije prema većim gradovima u traženju posla i školovanja. No ta socijalna geografija nije se mogla izbrisati. Naravi i mentaliteti stečeni u zavičaju ostali su kroz generacije. Otuda i moj zaključak kako Dinarce obilježava talent u mnogim područjima društvenog života, upornost, radišnost, naglašeno domoljublje, snalažljivost i zavičajna povezanost, ali i puno emocija, katkad žestina i nepopustljivost. A to nije preporuka za vrhunsku politiku koja podrazumijeva pomirenje razlika i raznovrsnost stajališta. To svakako ne treba shvatiti u doslovnom smislu. Tito je bio poseban, nije bio školovan, bio je pobjednik, bio je sposoban, umro je prirodnom smrću u krevetu, ali čini se kako nije imao veličinu reći kako želi biti pokopan u rodnom mjestu Kumrovcu. Tu se pokazao malim, kao i u odnosu na posljednju suprugu Jovanku. Ili je prevaren od strane svojih nasljednika. Dogodit će se da iz Kuće cvijeća njegovi posmrtni ostaci budu prebačeni na neko beogradsko groblje na nižu razinu od Viktora Novaka iz Donje Stubice, također iz Zagorja, prosrpskog beogradskog profesora poznatog po protuhrvatskom djelovanju.

ZAGORCI I HERCEGOVCI
Neki kažu kako je Tuđman više cijenio Hercegovce nego Zagorce?

- Ako baš hoćete, predsjednik Tuđman nije bio oduševljen zagorskim mentalitetom. Bio sam vrlo iznenađen slušajući ga 1. srpnja 1999. u rodnom Velikom Trgovišću gdje je otvarao obnovljenu spomen-kuću: "Jutrom ste odlazili vlakom u Zagreb i iste večeri se vraćali umjesto da ste ostajali i učili škole. Drugi iz mnogo udaljenijih krajeva dolazili su u Zagreb i to su činili." Mnogi Zagorci to nisu dobro prihvatili i smatrali su tu izjavu ponižavajućom. Tuđman je vjerojatno mislio na prvu polovinu 20. stoljeća. Tuđman je mnogo držao do Hercegovaca, osobito do njihove domoljubne crte, prihvaćajući Ciliginu tezu kako su od 1914. oni bili predvodnici radikalnog krila hrvatske političke borbe. No nije ni njemu bilo lako. Jednom je preda mnom Mati Bobanu rekao: "Mate, budi toliko Zagorec, koliko sam ja Hercegovac." No uzmemo li Domovinski rat, upravo je Sedma gardijska brigada Pume, većinom sastavljena od Zagoraca, Varaždinaca, Međimuraca i Podravaca... ponijela možda i najveći teret pobjede. Osim ostalog, prva je postavila zastavu na Kninskoj tvrđavi. Za one kojima je to bitno, reći ću i ovo: Zagorje je dalo 16 narodnih heroja narodnooslobodilačke vojske. Kad sam jednom u šali rekao predsjedniku kako nas Zagoraca baš nema u vlasti, odgovorio je: "Kad sam osnivao HDZ, svijećom sam vas tražio, nije vas bilo!"

U knjizi skicirate i 200 životopisa važnih političkih ličnosti tog vremena. Mnoge ste poznavali i radili intervjue s njima. Koga biste posebno istaknuli?

- Izravni raspad Jugoslavije počeo je na 14. izvanrednom kongresu SKJ krajem siječnja 1990., s kojeg sam izvještavao za Večernji list. Od početka te godine pa dok HDZ nije čvrsto ugrabio vlast negdje sredinom 1991., prema mojem sudu, vladale su najveće medijske slobode. Mislim na 40-godišnje razdoblje moje profesionalne novinarske karijere. U tom razdoblju od 1990. do 1991. objavio sam desetak kapitalnih intervjua, a sveukupno i više od 20, i to je bio začetak knjige. Poslije propalog 14. izvanrednog kongresa stjecajem okolnosti otišao sam na intervju kod Koste Čavoškog, tada i danas velikosrbina, ali i jednog od vodećih srpskih intelektualaca. Potom sam vodio intervju s Milovanom Đilasom, najpoznatijim disidentom titoističke Jugoslavije i uz Tita najpoznatijim jugoslavenskim političarom u inozemstvu u drugoj polovini 20. stoljeća. Kod Tita bih zbog njega dospio u zatvor, Tuđman je bio Đilasov dobar znanac, posebno sa suprugom Šteficom iz Pregrade u Zagorju i ne bi bilo problema, ali je Olga, dosta glasna žena pokojnog Hebranga, bila jako protiv. Vrlo brzo redakcija me je uputila u SAD i Kanadu, gdje sam prvo u Chichagu posjetio "ustašku" Danicu, potom i četiri druga najpoznatija, liberalna emigranta, te dr. Ivu Banca, profesora na Yale sveučilištu, koji me je oduševio svojim znanjima iz povijesti i njega bih posebno istaknuo, ali kad se vratio u Hrvatsku i počeo baviti politikom, to je postao neki drugi čovjek koji je pokvario moje fantastične uspomene s Yalea.

APSOLUTNA VLAST
Dosta kontradikcije izazivaju vaše ocjene o Titu?

- Tito nije usporediv s ovim modernim kriterijima. I zbog toga nije vjerodostojno i neutemeljeno ga je pretjerano uzdizati ili nazivati zlikovcem da bi se ublažili i umanjili zločini jednog drugog "vrhovnika" i pokreta. Tito je bio osoba jednog povijesnog doba i tako ga treba gledati. Odgovoran je za likvidacije zarobljenika 1945. i za pogubne postupke na Golom otoku, bio je opijen Staljinovim metodama očuvanja vlasti. Tito nije predviđao višestranačku, demokratsku i sa zapadom izravno povezanu Hrvatsku, izvan Jugoslavije, iako postoje pretpostavke kako nije vjerovao u opstanak države koju je stvorio i kojom je vladao 35 godina. To se nikada neće doznati. Vjerojatno nesvjesno, Tito je odredio granice suvremene hrvatske države, s Istrom, Rijekom, Zadrom, Dalmacijom, otocima, Međimurjem i Baranjom. Nije posve jasno zbog čega neki to ne prihvaćaju, prešućuju i više bi im odgovarala Hrvatska s Bosnom i Hercegovinom i zajedno s četiri milijuna Srba i Bošnjaka. Jedno, drugo i treće (Dalmacija, Istra i BiH) u granicama Hrvatske, poslije hrvatsko-srpskog rata, ni onog prije 76 godina ni ovog prije 30 godina, ne bi se moglo dogoditi, pa čak da je Jugoslavija 1945. podijeljena "pola-pola". Tito je želio osobnu, apsolutnu vlast i moć na što većem teritoriju. U ranoj fazi komunističkog djelovanja, poslije povratka iz Rusije, kao poslušni sljedbenik Kominterne koja se zalagala za razbijanje Kraljevine SHS, Tito bi vjerojatno sa zadovoljstvom stao na čelo sovjetske Hrvatske. Ali mu je 1945. i Jugoslavija bila mala. Prema onome što se zasad može pročitati, Tito je želio federaciju s Bugarskom i Albanijom, ali tako da one postanu sedma i osma jugoslavenska republika i zdušno je pomagao komuniste u grčkom građanskom ratu kako bi se domogao Egejske Makedonije sa Solunom i Solunskim zaljevom i pripojio je današnjoj Sjevernoj Makedoniji. To bi bila država s izlaskom na Jadransko, Crno i Egejsko more i na Otrantska vrata i zbog toga je Kardelj od Staljina već 1947. tražio pomoć u izgradnji ratne mornarice koja bi se suprotstavila angloameričkoj dominaciji. Staljin se prestrašio i smatrao je to avanturizmom. Čitav sklop sukoba s Informbiroom u koji ulazi i zahtjev za pomorskim suprotstavljanjem Zapadu i prepirke oko ujedinjenja s Albanijom i Bugarskom još nije dovoljno raščlanjen i vjerojatno nikad neće ni biti. Što vrijeme ide, zanimanja je sve manje.

NACIONALNA POMIRBA
Tvrdite da nije bilo Tuđmana i Tita nikakve Hrvatske poslije NDH ne bi bilo. Zbog čega?

- Moja je pretpostavka temeljena na slijedu događaja od 1941. do 1991. godine. Ne na nekim zamišljenim, nostalgičarskim, emotivnim pretpostavkama koje nemaju nikakvu podlogu, nego u nedostatku argumenata izriču samo pogrde i uvrede. Javljaju se ljudi koji nisu ništa pročitali, koji ništa ne znaju i zanose se emocijama i zabludama. Dosta je tu i zavičajnog. Mogu shvatiti Matu Bobana kad je 19. svibnja 1993. u Širokom Brijegu pred Tuđmanom i 20 tisuća ljudi rekao: "Teško će biti objasniti hercegovačkim Hrvatima zašto su ostali izvan hrvatske države." Kakvu je realnu šansu imala NDH koja je 14. prosinca 1941. objavila rat SAD-u i Velikoj Britaniji i objavu nije povukla ni 1945.? Kakva je bila realna šansa da sile pobjednice priznaju državu koju su uspostavile nacistička Njemačka i fašistička Italija? Što su mogli misliti Židovi o državi koja je prihvatila rasne zakone i ubrzo poubijala na tisuće njihovih sunarodnjaka? Nije olakšavajuća okolnost što su to radili i neki drugi. Luburić je 30. svibnja 1954. pisao svojim prijateljima u SAD kako će Amerikanci pomoći Hrvatima u borbi protiv Tita i svakog komunizma. Nije uzeo u obzir to da je Tito već godinu dana bio član Balkanskog pakta, produžene ruke NATO saveza. Tito je nacifašističku i kvislinšku Hrvatsku zahvaljujući partizanskoj borbi mnogih Hrvata preveo među sile pobjednice. I Narodna i Socijalistička republika bile su dio tog puta. I Banovina Hrvatska također. Politička emigracija nije imala šanse uspostaviti svoju vlast u Hrvatskoj bez suradnje s hrvatskim komunistima i Crkvom.

O tome najbolje svjedoči njihov neuspjeli pokušaj 1972. podizanja ustanaka. Neki također pišu protiv Tuđmana, a baš on je "neovisnu hrvatsku državu izvukao iz ilegale", ubacio ju u javni govor i odijelio od poražene kvislinške. Kad su miloševićevci već mislili da je Hrvatska u "hrvatskoj šutnji" 1989. kapitulirala i da će biti lak plijen, Tuđman je izašao s nacionalnom pomirbom kao idejom zajedničke borbe koja je dovela i do prebjega najvažnijih jugogenerala u hrvatsku vojsku što je bio katastrofalan udarac za Kadijevića i njegove.

Razgovarao: Dario MAJETIĆ
Slučaj Rukavina
U knjizi ste napisali kako je Gošnjak poslao Tuđmana u Zagreb smijeniti Bakarića?- Tito je vladao uz pomoć Partije, ali je u pozadini uvijek stajala vojska u kojoj su do 1970. samo Hrvati bili s najvišim zvanjima. Nisu to bili Hrvati u nekom suvremenom smislu, borci za neovisnu hrvatsku državu, višestranačku i izvan Jugoslavije, niti im je na pameti bila neoustaška ideologija, ali u svom najvitalnijem dobu nisu pristajali uz velikosrpsku ideologiju, bili su federalisti, prije svega odani Titu i svojim privilegijima. Mislim da je general Ivan Gošnjak, jugoslavenski ministar obrane, poslao Tuđmana u Zagreb kako bi oslabio Bakarićevu moć, jer kad se pogleda s ovog povijesnog odmaka, Gošnjak je poslije vojničke karijere želio doći na mjesto predsjednika CK SKH. To je i pokušao, posljednji put čini se 1974., ali više nije bio u Titovoj milosti. Od Titova najvećeg povjerenja bio je general Ivan Rukavina, ali i njegova je sudbina, kao i mnogih Hrvata kod Tita, bila neobična. Rukavina je smijenjen 1943. s položaja zapovjednika Glavnog štaba Hrvatske, da bi potom počeo neobjašnjive uspone. Pratio je Tita u kolovozu 1944. u Napulj na razgovore s Churchillom, potom ga je u listopadu u Rumunjskoj dočekao na povratku od Staljina da bi ga Tito odmah postavio na mjesto zapovjednika vojne uprave u Bačkoj, Banatu i Baranji, pokazalo se jednu jako sumnjivu dužnost. Da sve bude zagonetnije, general Rukavina ostao je u Moskvi do 9. ožujka 1948. kao posljednji prije prekida, čekajući Staljinov odgovor o pomoći u izgradnji ratne mornarice, za što je Rukavina bio izravno zadužen, no odgovor je opet bio kako je to avanturizam. Rukavina je potom u dva navrata bio šef vojne obavještajne uprave, pratio je Tita u posjetu Južnoj Americi, Meksiku i SAD-u 1963., bio je zapovjednik Zagrebačke vojne oblasti da bi krajem 1967. napustio dužnost kao hrvatski nacionalist. Na svoje zastave devedesetih stavljali su ga i Tuđman i Savka Dabčević. Rukavina je umro 1992. godine. Ja sam dugo molio Tuđmana da mi posreduje u intervjuu s generalom Rukavinom, svojim prijateljem i susjedom u Nazorovoj ulici u Zagrebu, jer on nije bio samo za intervju, nego za roman, ali mi je Tuđman odgovorio: “Rukavina ti neće dati intervju. On neće dati nikom!”
Novine su prošlost
Kako gledate na aktualna zbivanja u novinarstvu?- Vjerojatno govorim kao stariji, konzervativan i tradicionalan čovjek pun opreza. Uvjeren sam da je tradicionalno novinarstvo, onakvo u kakvom sam se ja kretao, na zalasku. Nikada više neće biti tiskanih novina onako visokih naklada. Nestale su rubrike i novinarske forme. Najvažnija je postala brzina koja može biti i fake news. Vjerodostojnost nije najvažnija stvar. Novinarstvo se više ne isplati studirati.
Možda ste propustili...

DR. SC. SANJA VUJAČIĆ POLITOLOGINJA, ANALITIČARKA I DOPISNICA IZ PARIZA

Kišobran prokišnjava i treba ga popraviti

NATO - SIGURNOST U NESIGURNOM SVIJETU

Prilagodba za novo desetljeće

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

SVJETSKO PRIZNANJE ZA LIVIU PULJAK I HRVATSKU ZNANOST

Često ne mogu spavati od novih
ideja koje mi padnu na pamet

2

VELEPOSLANIKOV IZBOR

Jučer za danas

3

GLAZBENI INTERVJU: VALTER KOCIJANČIĆ - PARAF

Priča nije završena, svi
i dalje živimo u punku!