Za mlađe generacije datum 15. siječnja 1992. možda nema takvo značenje kakvo ima za nas, koji smo bili suvremenici i sudionici procesa osamostaljivanja Hrvatske. Američkom formulom: kao što svatko od nas točno pamti gdje je bio i što je radio u trenutku kad je oplela oslobodilačka akcija Oluja, tako pamti i to što se događalo tog 15. siječnja 1992. - kaže Davor Gjenero, nezavisni politički analitičar s Krka, te dodaje:

- Mnogi su mislili da je tog dana sve završeno, ali onima koji razumiju političke procese bilo je jasno da je to tek početak izgradnje, s jedne strane demokratskih institucija, zasnovanih na slobodi pojedinca i slobodnom tržištu, a s druge strane početak uključivanja u međunarodne institucije. Unatoč priznanju država Europske ekonomske zajednice i zemalja EFTA-e, koje je stiglo tog dana, pred Hrvatskom je tada bio još dug put, najprije do članstva u Ujedinjenim narodima, međunarodnim financijskim institucijama, pa i u, na primjer, Međunarodnom olimpijskom odboru. Tog 15. siječnja još uvijek Hrvatska nije mogla djelovati u punom državnom kapacitetu, ali je bilo jasno da je prva stepenica prevladana.

Dva su bila ključna preduvjeta da se to priznanje dogodi. Vitalno je bilo konsolidiranje obrane i stvaranje takvih uvjeta na obrambenim frontama da je agresorskom Miloševićevu režimu u Srbiji postalo jasno da, unatoč tome što je Srbija ovladala gotovo svim vojnim resursima nekadašnje Jugoslavije, više nema snage nastaviti agresiju i ostvariti neke relevantne vojne uspjehe. Dapače, Sarajevsko primirje prekinulo je prve oslobodilačke akcije Hrvatske vojske, koja je, nakon tragedije 18. studenoga u Vukovaru, tijekom prosinca počela preokretati odnose na bojištima, od zapadne Slavonije do Dubrovnika.

U političkom smislu ključna pretpostavka međunarodnog priznanja tadašnjeg EEZ-a (današnjeg EU-a) bilo je hrvatsko ispunjavanje obveza koje je definirala Badinterova komisija, skupina europskih vrhunskih ustavnih pravnika koja je definirala da se bivša Jugoslavija raspala, a da Slovenija, Hrvatska, Makedonija i BiH imaju kapacitete i preduvjete da funkcioniraju kao samostalne suverene države. Slovenija i Hrvatska tog su dana međunarodno priznate.

No bilo je i nekih nesporazuma oko uloge SAD-a, a posebno tadašnje Rusije...?

- Tadašnja američka republikanska administracija (Georgea Busha starijeg) Hrvatsku je priznala bitno kasnije, 7. travnja te godine, a prije toga je čak stiglo i priznanje tadašnjeg SSSR-a. Bushova administracija pokušavala je odvratiti Hrvatsku i Sloveniju od ostvarivanja samostalnosti, a jedan od razloga zašto je SAD otezao s priznanjem da se Jugoslavija raspala, a da su nove države počele djelovati kao samostalne i suverene, vezan je uz strah od nekontroliranih disolucijskih procesa u SSSR-u. Akteri koji ništa ne razumiju, i u svom neznanju dovode u pitanje hrvatsku posvećenost euroatlantizmu, rado govore o tome kako je, eto, Rusija više podupirala samostalnost Hrvatske negoli SAD. Valja, međutim, znati da je ključ razumijevanja tadašnjih procesa činjenica da Mihail Gorbačov i njegov tim, koji su bili posvećeni demokratizaciji, nije prihvaćao obrazac što ga je Milošević nametao u bivšoj Jugoslaviji, naime da je disolucija moguća samo ako se osigura opstanak svih Srba u jednoj državi, što je bio i povod agresiji Srbije na, najprije Hrvatsku, a onda i BiH i na kraju Kosovo. S druge strane, idol tih hrvatskih protivnika euroatlantizmu u suvremenoj je Rusiji uspostavio model "Ruskoga svijeta", koji je istovjetan ideji o "svim Srbima u jednoj državi". Da je netko poput Putina vladao u Sovjetskom Savezu devedesetih, njegova bi se disolucija odvijala u teškom ratu i agresiji Ruske Federacije prema svim novim državama, ne samo Ukrajini, protiv koje Putin danas vodi ratne spletke i otima joj teritorij, nego prije svega u odnosu na baltičke republike, u kojima bi bila pokrenuta "humanitarna intervencija" za zaštitu ruskog stanovništva, upravo onakva kakva je vođena od strane JNA u Hrvatskoj.

Čija je uloga u priznavanju Republike Hrvatske bila presudna?

- Povijesne okolnosti bile su pogodne za nacionalnu emancipaciju malih naroda srednje i istočne Europe, koji do tada nisu imali svoju samostalnu državu. EU je djelovao onako kako uvijek djeluje: definirao je pravila, i Slovenija i Hrvatska ispunile su zahtjeve definirane tim pravilima. Naravno, važna je bila pomoć i razumijevanje Vatikana, ali i nekih država čiju pomoć pomalo zaboravljamo. Važan atlantistički partner, Island, vrlo važna članica NATO-saveza, priznao nas je još 19. prosinca, dakle samo mjesec dana nakon okupacije Vukovara. Uz Sloveniju s kojom smo se međusobno priznali na dan proglašenja neovisnosti, među liderima u priznanju Hrvatske bila je i Litva, a i Ukrajina, i druge dvije baltičke republike, Latvija i Estonija, priznale su nas prije 15. siječnja. Svakako je priznanje Vatikana 13. siječnja bilo izrazito važno, a i klima što ju je moćna vatikanska diplomacija stvarala u Europi doprinijela je smanjivanju skepse prema samostalnosti Hrvatske i Slovenije u brojnim europskim državama.

S vremenskim odmakom od 29 godina, uzimajući sve u obzir, kakva bi bila ocjena doprinosa dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika?

- Danas Tuđmanovu važnu ulogu u tom razdoblju nitko ne dovodi u pitanje, priznaje je cijeli ustavni luk u Hrvatskoj. Ali valja znati i to da je cijeli ustavni luk u Hrvatskoj i tada bio čvrsto na pozicijama uspostavljanja suverene i samostalne države, a da je volja za neovisnošću ispitana i na referendumu u proljeće 1991. godine.

Povijesno značenje Franje Tuđmana nije upitno, pitanje je samo kako će se interpretirati njegova uloga, a u tom "čitanju" Tuđmana jasno se razlikuju političke pozicije u Hrvatskoj. Tuđmanova golema uloga prilikom međunarodnog priznanja Hrvatske bila je i odlučnost da se ispune uvjeti, koje je Hrvatskoj za europsko priznanje samostalnosti definirala Badinterova komisija. Uvjet je, između ostaloga, bio usvajanje Ustavnog zakona o ljudskim pravima i pravima nacionalnih zajednica ili manjina. Taj zakon, koji je u hrvatski pravni poredak uveo odredbe UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima, koju ni Jugoslavija ni druge "socijalističke" države nikad nisu ratificirale, jasno je definirao Hrvatsku kao modernu demokraciju, koja je zasnovana na vladavini većine, ali takvoj u kojoj su zaštićena prava manjina, kako privremenih, političkih tako i trajnih, kakve su nacionalne manjine. O tome bi morali voditi računa oni koji, predstavljajući se kao "suverenisti", dovode u pitanje poštovanje tih mehanizama zaštite manjina u demokratskom poretku.

Budući da danas više nije pitanje je li Franjo Tuđman važna povijesna ličnost s golemim značenjem u procesu uspostavljanja suverene države, pitanje je samo koja će interpretacija njegove uloge prevladati u društvu. Smije li se dopustiti da se Tuđmana interpretira kao nekog na kog će se pozivati zagovornici ekskluzivističkih, isključujućih političkih projekata, ili treba inzistirati na tome da je njegov projekt samostalnosti Hrvatske od početka utemeljen na europeizmu i zagovoru "Europe domovina" (njegov izraz), na euroatlantizmu, na onome što je on nazivao nacionalnim pomirenjem, a što danas možemo interpretirati kao suradnju unutar ustavnoga luka, te da je on osigurao izgradnju mehanizama manjinske zaštite, od prvog Ustavnog zakona o ljudskim pravima do mehanizama koji su osigurali provođenje njegova golemog uspjeha - mirne reintegracije Podunavlja.

Gledajući širu sliku, uz sve pozitivno što je postignuto, koje su bile temeljne zadaće koje kao država nismo na najbolji način položili, a posljedice trpimo i danas?

- Mala smo država sa skromnim kapacitetima. Odlučili smo se za funkcioniranje na globalnom otvorenom tržištu, i procesi globalizacije, koji su se odvijali istovremeno s našom tranzicijom iz socijalizma u slobodno društvo oslonjeno na kompetitivnu tržišnu ekonomiju, snažno su utjecali na stanje našeg gospodarstva. Usporeno pristupanje Europskoj uniji za nas je imalo goleme ekonomske posljedice, jer ono što su druge tranzicijske države riješile uz pomoć strukturnih fondova Unije, mi smo morali rješavati oslonjeni na vlastita sredstva i kreditna zaduženja. Industrijska politika tek se s velikim zakašnjenjem uspostavlja, fiskalnu politiku nismo iskoristili kao razvojni potencijal na način na koji je to učinila Slovačka. Izgubili smo borbu u privlačenju stranih greenfield invesitcija. Obrazovni sustav, pogotovo sveučilišni i visokoškolski, u sve manjoj mjeri zadovoljava izazove suvremenog društva i ekonomije. Gubimo demografski potencijal, a ne možemo se natjecati s uspješnim državama srednje Europe u kapacitetima kvalificirane radne snage. Ipak, u Hrvatskoj se formiraju centri izvrsnosti, Međimurje snažno privlači strane investicije i nema problema s kvalificiranom radnom snagom, varaždinska regija snažno investira u obrazovanje i ima potencijale za ubrzavanje razvoja, Istra je napravila dobru vezu ruralnog područja unutrašnjosti i litoralne zone i kombinaciju vinogradarstva, maslinarstva, voćarstva i turizma. Istim putem ide i Kvarner. Energetika je definirana kao jedan od ključnih hrvatskih razvojnih sektora. U prethodnih dvadeset godina izgrađena je izvrsna cestovna infrastruktura, što je pretpostavka donekle uravnoteženog društvenog razvoja. Jačaju regionalne inicijative: one na sjeverozapadu, u Slavoniji, a tek treba vidjeti hoće li nakon potresa Hrvatska imati snage revitalizirati prostor koji je najviše zaostajao, svoj središnji dio Banovine, Korduna... Razdoblje koje predstoji vrijeme je tranzicije iz fosilnog u postfosilno doba, a tranzicijska razdoblja uvijek su šansa za ubrzavanje razvoja. Velika hrvatska mana je što se politike do sada nisu zasnivale na ozbiljnoj dugoročnoj strategiji.

Jednu je, doduše, napravio tim Gorana Granića u vrijeme Račanove administracije, ali je taj projekt nakon smjene vlasti uglavnom ostao u ormaru. Konačno se stvara nova, manje pretenciozna i kratkoročnija strategija, ali usklađena sa standardima EU-a, i to je svakako pretpostavka za stabilniji dugoročni razvoj. (D.J.)