Pandemija je sastavni dio svakodnevice već više od deset mjeseci, a sudeći prema razvoju situacije, svi su izgledi da ćemo s koronom morati živjeti i preživljavati i tijekom iduće godine. U tom i takvom stanju "nove (ne)normalnosti" ni glazbenicima nije lako jer nema koncerata niti se zna hoće li ih biti u dogledno vrijeme. Utješno je pritom da glazbenici ne miruju i da svako malo bude objavljen neki novi album, bilo u fizičkom obliku bilo u digitalnom, preko streaming servisa ili u obje verzije. Tako smo nedavno, pred istek 2020. godine, dobili i novi studijski album benda Pavel naslovljen "Ennui" u izdanju Dallas Recordsa, što je i više nego poticajan razlog za još jedan intervju s liderom grupe Aljošom Šerićem.

Kako se na tebe odrazila koronakriza, kako si se i jesi li se uopće prilagodio tzv. novom normalnom? S tim u vezi, kakva ti je bila ova 2020. godina koja se primiče konačno kraju, u profesionalnom, ali i u privatnom smislu? Svi sad svode račune s koronom i samim sobom, pa da i mi krenemo tim smjerom...

- Čudna, teška godina. Međutim, baš zbog toga što je bila tako nepristojno gruba, prisilila me je na određenu introspekciju kakvu ne bih inače imao da je sve onako uobičajeno hektično. U svakom slučaju, 2020. me je naučila prioritetima, naučila me je uživati u malim stvarima, a miris juhe na šporetu i smijeh moje supruge i kćeri više su nego dovoljni za sreću. Što se tiče prilagođavanja, skladanje ionako iziskuje samoizolaciju, samovanje je pretpostavka bilo kakvog stvaranja, tako da se u tom pogledu meni nije ništa drastično promijenilo.

Što se glazbe tiče, nedostaju li ti koncerti, živi nastupi pred publikom, kako podnosiš takvu vrstu prisilne izolacije? Ima li u tome nečeg i pozitivnog...?

- Što se tiče nedostatka živih nastupa, u tome ne mogu naći apsolutno ništa pozitivno, koliko god se trudio, to je kao kad sam jednom pokušao odgledati "Krv nije voda", kao ajde, možda tu ima nečega, idem se makar smijati na sve to, ali jok, ni smijeh ne pomaže, nedostatak koncerata je kao neprestani maraton repriza "Krv nije voda". Čak mi manje nedostaju Pavelovi koncerti, želim ići na nečiji tuđi koncert, umaraju me ovi online surogati prave stvari, dosadni su, ne želim znati kako Miley Cyrus izgleda u pidžami dok pije kavu i mumlja uz gitaru, ni kakva je spavaća soba Paula McCartneyja.

Tri singla Pavela u 2020. i nije loš skor. Što nam možeš reći o novom, aktualnom "Dobri se zaborave", tko su "dobri" i zašto se i kako "zaborave"? Izjavio si: "Htio sam napisati čisti tex-mex, ali je moje slavenstvo refleksno provalilo u pjesmu..." Inspiracije, dakle, ne nedostaje, ali ni šire autorske perspektive?

- Nažalost, više i duže pamtimo one koji su nas povrijedili, koji su se o nas ogriješili, one "dobre" uzimamo zdravo za gotovo, potpuno pogrešno, ali i to je dio ljudske naravi. "Dobri se zaborave" je "kafanski" tekst, u njemu krv ključa i čela plamte, čaše nemaju kraja, takvi motivi podsjećaju na birtiju i onu slatko-gorku tugu koja tako savršeno ide uz rakiju. "Noćas mi srce pati" od Tome Zdravkovića je primjer takve dobre birtaške pjesme, dakle, uz "Dobri se zaborave" treba popiti.

Singl prati i videospot, opet s Gonzom. Koliko je snimanje bilo naporno, gdje, kad, s kim itd., malo više o spotu? Usput, koliko ti je važna osim audioprezentacije i vizualna prezentacija glazbe općenito i glazbe koju ti stvaraš posebno?

- Snimanje je bilo izrazito ugodno, snimljeno je na gruntu našeg klavijaturista, na Pipić bregu, htjeli smo "ciganski" spot, a Gonzo to strašno dobro radi, ti divlji kadrovi iz ruke njegov su specijalitet, ono kad je sve malo nahero, kad blato curi s ekrana, imali smo i lomaču, rakiju i suton, ne mo‘š falit‘. Vizualizacija pjesama je jako važna, spotom možeš pomoći pjesmi, ali i odmoći, tako da dobro promislimo s kim ćemo raditi, evo s Gonzom je ovo već šesti, sedmi spot, Gonzo nas kuži, još kad bi financije dopuštale veće budžete, gdje bi nam bio kraj.

Nakon tri singla na redu je i album. Ostao si pri nazivu "Ennui"; odakle inspiracija za baš takav naslov? Što sve o njemu valja znati prije nego što ga poslušamo...?

- "Ennui" je francuska riječ za koju nitko ne zna što znači (O.K., osim studenata francuskog), a označava "zamor od svijeta", njemački sinonim bi recimo bio weltshmerz, no germanska inačica mi je bilo malo pregruba, zvuči preveć sudbonosno, a htio sam naziv albuma koji će se referirati na ovu nesretnu 2020., pa zato "Ennui". Ali, osim toga, sama riječ zvuči lijepo, sve na francuskom zvuči lijepo, čak i kad je značenje posve oprečno od lijepog. Album je veliki, čak i pretenciozno veliki, prepun prelijepih orkestracija za koje je zaslužan Dalibor Grubačević. Pjesma koja otvara album zove se "Ovako svijet završava" i traje gotovo osam minuta, a napisana je iz perspektive sebičnog mizantropa koji promatra kraj svijeta i, naravno, postavlja sebi pitanja poput: a gdje sam tu ja? I inače mi je fascinantan homocentrizam, zašto bi, pobogu, mi bili važniji od, recimo, kukca balegara, zašto mislimo da zaslužujemo više? Ništa ne zaslužujemo. Moram na kraju pohvaliti i Jeru Šešelju koji je u svom "TwentyTwenty" studiju u Zadru napravio izniman posao, nije bilo lako umiksati sve te instrumente i kanale, sympho rock poput naše prve pjesme na albumu iznimno je zahtjevan žanr za produkciju i miksanje.

Pišeš glazbu i za druge izvođače, autor si pjesme "Ima te" za Terezu Kesoviju. Kakva su iskustva iz te suradnje, Tereza dugo nije imala novu pjesmu...? Kad će nove pjesme za suprugu Antoniju...?

- Terezom sam fasciniran, čudo od žene, sila prirode, njezin žar, njezina volja za radom, involviranost oko svakog i najmanjeg detalja u studiju je nevjerojatna, takvu želju za perfekcijom ne nalazim ni u devedeset posto mladih interpreta, svi bi oni kao nešto htjeli, voljeli, ali zapravo im se i ne da previše jer uvijek ima neki jer ili ali. Tereza je pjevala najveće autore u Hrvatskoj i zato sam, zajedno s Goranom Kovačićem, koji je producirao i snimao pjesmu, imao snažan respekt, strah čak od konačnog rezultata, no ispalo je i bolje nego što sam mislio da hoće, jako sam ponosan na tu pjesmu.

Antonia i njezin drugi solo album će pričekati, prvi album "Važne stvari" mi je toliko drag da mi je tim više žao kako je slabo primijećen. O.K., ljudima je možda bilo malo zbunjujuće kako sad Tonka, a gdje je Pavel, je li to Pavel i zašto nije, a nije Pavel upravo zbog toga što smo na njezinu debi albumu radili aktualni, moderni pop, dok se Pavel trudi zvučati što je bezvremenskije moguće, čak pod prijetnjom da zazvučimo i retro.

Pišem i drugima, Vjeko Banovčić, mladi pjevač s Voicea, nedavno je snimio jednu moju pjesmu s kojom će nastupiti na Zagrebačkom festivalu, Vinko Čemeraš je na svom prvom albumu snimio tri moje pjesme, zajedno s Dečakom iz Vatre i Borgudanom iz Detoura imam zajedničke sessione na kojima pišemo pjesme, evo prvu nam je već uzeo jedan od najboljih pjevača ovih prostora, naravno, rano je da ga imenujem, ali tome se, eto, iznimno radujem.

S tvojom karijerom u vezi, kad u nekoj, recimo, inventuri (nova je godina pa su inventure neizbježne!), podvučeš crtu, kakav bi zaključak bio, je li sve teklo (ne)očekivano, je li bilo više dobroga ili lošega, i da možeš, bi li štogod mijenjao, korigirao, drukčije napravio...?

- Dobro je, sjajno štoviše, još uvijek mi je nevjerojatna činjenica da zarađujem za život nečim što bih ionako radio besplatno, što sam uspio preživjeti 2020. bez obzira na to što sam netom prije korone i zagrebačkog potresa dao otkaz u obiteljskoj firmi i prestao se baviti pravom. Ne bih ništa drukčije jer i da imam mogućnost mijenjati povijest, kao što znamo iz svih filmova o vremenskim putnicima, nešto bih uprskao i dogodilo bi se vjerojatno da Trump dobije ove posljednje izbore ili bi ispalo da Tom Waits radi kao konobar i uopće se ne bavi glazbom što bi bila i veća šteta nego da je Trump dobio drugi mandat.

Živimo u kaotičnim, histeričnim i paranoičnim vremenima. Kako na sve to što se zbiva reagiraš, hladne glave ili i tebe, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice? Jesi li optimist ili pesimist ili realist?

- Nešto sam između. Zapravo, svijet je toliko kaotičan i nepredvidiv, posljedice nekih uzroka su toliko nesagledive da je sama činjenica što sam još uvijek živ i zdrav i da su moji bližnji živi i sretni već dovoljan razlog za slavlje, izgledi da sam se uopće rodio su otprilike jedan naspram četristo trilijuna, tako da smo zapravo svi mala hodajuća čuda, hodamo dalje.

Živimo također u digitalnom dobu, drugo desetljeće 21. stoljeća je na izmaku. Koliko si prilagođen, da se tako izrazim, hi-tech vremenu kakvo je ovo sadašnje? Koliko si "in" s društvenim mrežama, virtualnom stvarnošću? Selfie - da ili ne?

- Prisutan sam na Fejsu, bend ima svoju stranicu, ima nas i na Instragramu, ali sam lijen, Instagram je mreža kojom se razmjenjuju fotografije, a ja uopće nemam naviku fotografiranja, tako da je Pavelova prisutnost na Instaču mizerna. Strah me je da odgajamo generaciju narcisoidnih idiota, vojsku neempatičnih egoista koji samo paze na kut selfieja i broj lajkova, ne znam, možda griješim, možda sam samo star i zvučim kao oni koji su se jednom grozili zvučnih filmova, možda je strah od promjene, ali jako ne želim da sam u pravu.

U nekom CV smislu, u široj biografskoj slici ili percepciji, što bi još bilo zanimljivo znati o tebi a da te to još nitko nije pitao i dobio odgovor?

- Nemam sreće u sportovima, u drugom srednje slomio sam ključnu kost igrajući nogomet, u dvadesetoj sam skijajući slomio prednji križni u koljenu, a možda sam samo netalentiran za sportove, pa nema veze s lošom srećom, vrlo moguće.

Ukupno uzevši, kakva je budućnost Pavela, ali i Aljoše Šerića kao glazbenika?

- Volio bih da Pavel jednom samostalno napuni Lisinski, to smo uspjeli prije nekoliko godina, ali zajedno s Detourom, ne zanosim se Arenama, pa ni Domom sportova, ne zanosim se da glazba koju mi stvaramo može dobaciti do tolikih prostora, ali Lisinski bi, vjerujem, mogao biti dohvatljiv.

S tim u vezi, novi projekti, ideje, planovi... ?

- Album je vani, na svim je streaming servisima i YouTubeu, nadam se nekoj kazališnoj turneji možda na jesen 2021., ako se pandemija stiša, a sponzori smiluju, kazališne su turneje, naime, jako skupe.

Zaključno - Aljoša Šerić u tri-četiri-pet riječi, danas ili uvijek?

- Citirat ću sebe iz solo pjesme "Velike uši": asocijalno druželjubiv, blago osvetoljubiv i lažno nezajedljiv.