DOC. DR. SC. TIHANA BRKLJAČIĆ
Prije godinu i pol dana prilog u Magazinu doc. dr. sc. Tihane Brkljačić, znanstvene savjetnice zaposlene kao viša znanstvena suradnica na Institutu društvenih znanosti "Ivo Pilar" i suradnice na projektu Dobrobit djeteta u kontekstu obitelji (CHILD-WELL), financiranom od Hrvatske zaklade za znanost, bio je u okviru naše šire teme "Percepcija stvarnosti". U međuvremenu dogodila nam se pandemija pa je i percepcija stvarnosti poprimila dramatične tonove.
Kao psihologinja, kako ste osobno, ali i profesionalno, doživjeli sve što se zbivalo i što se još zbiva u ovoj koronakrizi, koju su krstili terminom "nova normalnost"?
- Mislim da se osobno (za sada) dosta dobro nosim s pandemijom, s jedne strane sam prilično oprezna i izbjegavam kontakte koji nisu nužni, ali ne mogu reći da sam preplašena. U mogućnosti sam raditi od kuće i privikla sam se na različite platforme za susrete s prijateljima i obitelji. Nedostaju mi neke slobodne aktivnosti i druženja, propali su mi neki planovi, ali ne mogu reći da se kvaliteta mog života znatno smanjila. Na dva fakulteta održavam redovitu online nastavu i zadovoljna sam kako to funkcionira. Naročito bih pohvalila studente, koji su entuzijastično prihvatili promjene i time nama nastavnicima olakšali prilagodbu na nove uvjete.
Što se tiče struke, psiholozi su se od početka pandemije nastojali na različite načine uključiti u rješavanje krize i ponuditi savjete i pomoć građanima i osigurati kvalitetnu psihološku pomoć kako bi maksimalno olakšali suočavanje s pandemijom i privikavanje na nove zahtjeve života. Također, provode se brojna istraživanja s ciljem utvrđivanja kritičnih točaka i stresora te poboljšanja kvalitete psihološke skrbi. Na primjer, znanstveni tim okupljen oko projekta CHILD-WELL na Institutu "Pilar" u sklopu opsežnog istraživanja dobrobiti djeteta ispituje kako se ova situacija odražava na funkcioniranje obitelji i dječju dobrobit. Tako da sam mišljenja da struka nije zakazala, nego da je promptno i efikasno odgovorila na novonastalu situaciju.
RIZIČNE SKUPINE
Nema dvojbe da je koronakriza ostavila traga i na mentalnom, psihičkom stanju ljudi. Kakve će biti posljedice ovako dugotrajnog kriznog stanja, hoće li (ili već jest) porasti broj psihičkih bolesti...?
- Bilo bi vrlo neprofesionalno nagađati o porastu psihičkih bolesti. Međutim, činjenica jest da su ljudi zabrinuti, preplašeni, uzrujani i malodušni i da je pandemija stresor koji utječe na sve nas, pri čemu su neke skupine rizičnije ili ranjivije od drugih. Ovdje treba imati na umu da se iz perspektive epidemiologa i psihologa rizične skupine nužno ne podudaraju. Obje struke će rizičnima smatrati osobe starije životne dobi i one s kroničnim bolestima, ali psiholozi su dodatno zabrinuti za osobe koje su se našle u teškoj financijskoj situaciji, koje su zbog pandemije izgubile posao, bankrotirale, zatim za pojedince koji se već nose s nekim psihičkim problemom ili poremećajem te za socijalno izolirane osobe i obitelji. Dok iz pozicije epidemiologa mladi ne čine ranjivu populaciju, psiholozi upozoravaju na niz rizičnih čimbenika koji mogu ugroziti mentalno zdravlje upravo te skupine. Česte samoizolacije i promjene u strukturi nastave, otežano druženje s vršnjacima, rizičnost bliskog kontakta sa starijim članovima obitelji, otkazivanje sportskih treninga i drugih organiziranih aktivnosti samo su neka u nizu odricanja s kojima se mladi svakodnevno suočavaju. Specifične prijetnje vezane uz pandemiju uključuju porast različitih vrsta ovisnosti, od onih "klasičnih", tipa alkoholizma i pušenja, do bihevioralnih ovisnosti, vezanih uz korištenje digitalnih medija, koje je ova situacija dodatno potaknula. Od početka pandemije primijećen je i porast prodaje različitih vrsta droga preko interneta. Nadalje, ljudi različito reagiraju na krizne situacije i dok će neke proživljavanje nedaća oplemeniti i očvrsnuti, drugi će pod pritiskom podlegnuti agresivnim nagonima pa se bilježi porast nasilja općenito, ali i obiteljskog nasilja, u kojem su žrtve nerijetko i djeca.
S obzirom na sadašnje dramatično širenje broja zaraženih, uvode se i nove rigoroznije mjere ograničenja. Kako se uopće prilagoditi takvim okolnostima, raditi, poslovati i živjeti pod kriznim mjerama i pod strahom od bolesti, ali i ekonomske propasti?
- Ne bi li bilo sjajno da postoji neki univerzalni recept? Međutim, ljudi s različitim obiteljskim, profesionalnim, zdravstvenim i ekonomskim statusima imaju različite mogućnosti, prioritete i metode nošenja s izazovima i prijetnjama. Usto, individualne karakteristike kao što su interesi, vrijednosti i osobine ličnosti modeliraju našu percepciju i ponašanje. Ako bih trebala izdvojiti neku "opću" strategiju, to bi sigurno bila tolerancija. Pod time mislim na prihvaćanje i okoline i sebe samih, sa svim strahovima, brigama, razočaranjem i ljutnjom koju je pandemija donijela. Mislim da bismo se svi trebali truditi biti malo nježniji i osjetljiviji na svoje vlastite potrebe, ali i potrebe drugih. Više opraštati, a manje osuđivati. Opet, to je samo moje mišljenje, privatno, ne profesionalno.
MEDIJSKA ODGOVORNOST
Uzimajući sve u obzir, može li se zaključiti da se i korona uklopila u trendovsko društvo spektakla posljednjeg desetljeća 21. stoljeća? Dojam je, naime, da je COVID-19 postao celebrity, a da milijuni mrtvih postaju samo statistički podatak iz kojeg se generira medijski senzacionalizam...
- Vrlo je teško pronaći pouzdane, precizne i cjelovite informacije vezane uz pandemiju koronavirusa. Međutim, kakav god stav imali u vezi s tom temom, bez problema ćemo naći istomišljenike i medijske izvore koji potvrđuju naše stajalište. U ljudskoj je naravi da brže i lakše zapažamo i bolje pamtimo informacije koje su u skladu s našim razmišljanjem od onih koje mu proturječe. Dodajući nove i nove "dokaze", i ne primjećujemo da selektivno primamo samo one informacije koje nam odgovaraju, a zanemarujemo ostale. Time naš stav postaje sve ekstremniji, što se lako može primijetiti u žučljivim, emocionalno nabijenim raspravama i osudama, gdje se a priori odbacuje svaki argument koji bi doveo u pitanje naše stajalište. Ljudi vole imati čvrste stavove o različitim temama, čak i kad o njima vrlo malo znaju, jer je preispitivanje informacija i mijenjanje stavova često zahtjevno i iscrpljujuće.
Mediji bi, bar u situaciji kao što je ova, trebali biti iznimno oprezni i osjetljivi i odreći se senzacionalizma. To bi podrazumijevalo da prenose samo provjerene informacije, preispituju vjerodostojnost izvora te da se mišljenja pojedinaca ne prezentiraju kao činjenice. Bilo bi preporučljivo provjeriti kredibilitet sugovornika prije nego što ga navedemo kao neupitan autoritet. Mediji bi trebali uvidjeti i prihvatiti vlastitu odgovornost za modeliranje mišljenja javnosti. Senzacionalizam može dovesti do širenja panike i beznađa, s jedne strane, ili, s druge strane, raspirivati ogorčenost mjerama i poticati ignoriranje opasnosti. Nisam sigurna što je od toga gore. Mislim da je velik broj ljudi već umoran i iscrpljen bombardiranjem senzacionalističkim pričama i da bi umjeren pristup pobudio interes i bio s odobravanjem prihvaćen od čitatelja.
Ne bih komentirala Vaše pitanje je li COVID-19 postao celebrity jer mislim da je usporedba bizarna i neumjesna i opet na tragu senzacionalizma.
(D.J.)
TINA BRZIĆ, DIPL. PSIHOLOGINJA I PSIHOTERAPEUTKINJA IZ SPLITA
Potreba za življenjem
Kada se sjetim početka koronakrize dobivam dojam kako je bio čak i "romantičan" u odnosu na današnju situaciju. Svi smo se bili uozbiljili, apeliralo se na odgovornost pojedinca koja ima utjecaja na kolektiv i vjerovali smo kako zajedno možemo prebroditi krizu.
Od ožujka do danas mnogo toga se promijenilo. Koliko primjećujem ljudi su izgubili vjeru u zajedništvo, mnoge mjere i informacije su nedosljedne i zbunjujuće te je količine medijskog senzacionalizma prešla granicu i izgubila željeni efekt. Ranije nazvana "nova normalnost" danas se percipira kao neprijatelj, jer je izgubljeno povjerenje u informacije i jednoznačnost informacija koje se upućuju građanstvu.
Rastužuje me što je psihičko zdravlje (nažalost i fizičko zdravlje ugroženo drugim bolestima izuzev COVID-19), palo u drugi plan. Ulijevanje straha u građanstvo može dovesti do efekta kaosa koji kao da se upravo događa, i to ne samo u RH, nego i na globalnoj razini. Svjedočimo o sve više protesta i otpora prema mjerama u cijelom svijetu. U radu s ljudima primjećujem ekstremno percipiranje aktualne situacije, ili je u potpunosti negiraju, ili su blokirani strahom od pandemije i na kraju krajeva smrti. Mlade generacije su izgubljene jer su iznenada prekinuti u svom razvojnom procesu traženja identiteta i mjesta na ovome svijetu. Odrasli strahuju zbog budućnosti i velike potencije nastanka gospodarske krize, a stariji strahuju od smrti u teškim bolovima. Smatram kako bi se u ovom vremenu trebalo više raditi na kontaktu i susretu s ljudima, poštujući njihove potrebe i strahove. Pitam se je li strah od bolesti nadišao priliku za životom.
Što se tiče Splićana, oni su i dalje dosljedni svom "dišpetu" i doskaču novim mjerama s novim kreativnim adaptacijama. Koliko primjećujem, nakon zatvaranja kafića sve više ljudi na otvorenom pije coffe to go, što i nije loše da se pronađe način življenja uz nove mjere. Tu smatram kako stožer propušta ono bitno, a to je uvesti mjeru, no poštivati potrebe ljudi i pronaći rješenje kako zadovoljiti iste.
Nove mjere doista jesu sve strože i restriktivnije, no statistički podaci broja oboljelih opravdavaju njihovo donošenje i provođenje. Kao što sam ranije navela, ljudi su izgubili povjerenje u krizni stožer, jer naizgled nema logičnosti u odnosu na ranije mjere i brojke koje su tada bile prisutne. Uz gubitak povjerenja teže je poštivati navedene mjere, a uvođenje kazna dodatno osobu može potaknuti na otpor. Nažalost, ovakav način kao da će se pretvoriti u neprijateljstvo i "ratovanje" između građanstva i stožera, a stvarni neprijatelj jest bolest. Moj stav je uvijek da treba pozivati na suradnju i konstruktivno rješavanje sukoba sagledavajući pozicije potreba. Smatram kako se mjere mogu poštivati, no isto neće isključiti ljudsku potrebu za pripadnosti, socijalnim interakcijama i kontaktom koje su ujedno nužne za psihičku stabilnost, a samim time i fizičko zdravlje ljudi.
COVID-19 doista je postao poput celebrityja koji iskače iz svakog kutka. Prezasićenost tom temom dovela je do kontraefekta i sve ga više ljudi ne tolerira. To je kao da imate celebrity o kojem se stalno piše te je u početku zanimljivo, a kasnije postaje odbojno. Pitam se kakvo je to društvo što stalno želi razgovarati o bolesti, o strahu, o kaznama, o ugrozi? Prema mome mišljenju stabilno društvo je ono koje uzima u obzir i živi sve aspekte, od bolesti, zdravlja, radosti, tuge, zabave, straha, posla, napredovanja, pogreške, ljubavi, pa do smrti. Mi, kao ljudska bića, vrlo smo kompleksni i jedini način ispunjenog života jest življenje punine svega onoga što jesmo. I za kraj smatram kako borba protiv bolesti ne bi smjela nadjačati potrebu za življenjem.
DR. SC. HRVOJE JURIĆ
Od naivnih početaka do globalnog užasa
U vrijeme intervjua s dr. sc. Hrvojem Jurićem, profesorom etike na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta početkom svibnja, bili smo u mjerama opuštanja, no s dolaskom jeseni pandemija se proširila cijelim svijetom i danas je stanje vrlo ozbiljno pa svi ulaze u nove lockdowne.
Od svibnja do danas, koliko se promijenila percepcija stvarnosti u tzv. "novoj normalnosti"?
- S jedne strane, u posljednjih pola godine svjedočili smo ublažavanjima i zaoštravanjima epidemiološko-javnozdravstvenih i političko-policijskih mjera koje se jesu ticale nekih činjenica ili barem brojeva kojima smo svakodnevno bombardirani, ali bih želio istaknuti - kao i proljetos - da nisu sve mjere uvijek bile opravdane, mnoge su bile nelogične, a da i ne govorim o tome da su često pravljene iznimke koje ne potvrđuju pravilo, nego ga upravo niječu. To je doprinijelo nepovjerenju u "autoritete" koji opisuju situaciju i propisuju mjere, tako da ni građanski prosvjedi protiv represivnih mjera, kod nas i drugdje, nisu bili sasvim neopravdani, iako sam uglavnom sumnjičav prema pogledima i motivacijama onih koji su ih organizirali i u njima sudjelovali.
S druge strane, što je važnije, glavna razlika između proljetne i jesenske pandemijske krize jest to što je proljetni kaos bio rezultat nesnalaženja u situaciji koja je svima bila nova, te je postojala nada da će pandemija uskoro minuti i da ćemo se vratiti u skroz normalnu normalnost, a jesenski kaos je već sustavan. Dakle, izgrađen je i utvrđen sustav političkih, socijalnih i međuljudskih odnosa u kojemu više nema nikakvih pravila, a koji se naziva "novom normalnošću", što implicira da bismo se na to trebali naviknuti i nadalje živjeti u tome i prema tome.
Iz tog razloga, smatram da je ključno tematizirati pojam "nove normalnosti", odnosno uporno ponavljati da je "nova normalnost" nenormalnost i da se protiv diskursa "nove normalnosti", koji već prerasta u ideologiju "nove normalnosti", trebamo boriti jednako kao protiv virusa. Tim više što se intelektualne, moralne, socijalne i političke devijacije u doba pandemije šire poput virusa, a cjepivo za to je manje izgledno nego cjepivo za virus SARS-CoV-2.
I medijski jezik je poprimio nova značenja. Zašto je Covid-19 postao celebrity?
- Medijski monotematizam, opsesivno-kompulzivno bavljenje određenim temama u određenim periodima, nije nikakav misterij. Budući da su mediji, čak i oni koji se još nazivaju javnim medijima, usmjereni manje na informiranje ili, nedajbože, na prosvjećivanje, a više na spektakularnost, senzacije, "klikove" i dakako profit, jasno je da je pandemija koronavirusa kao tema koja se sviju tiče savršena tema za takve medije. Razloge za to što je COVID-19 postao "celebrity" nije, dakle, teško dokučiti. Ali bi se trebalo pitati i zašto je tome tako - kojim interesima to još služi; koje se teme, zbog tog monotematizma stavlja na stranu; kakve su posljedice toga?
Pandemija povlači mnoge reference pa i one iz područja književnosti, pri čemu je Camusova "Kuga" danas nezaobilazno štivo. Vaš komentar?
- Mnogi su mi tekstovi o aktualnoj situaciji, zahvaljujući internetu, upali ovih dana u vidno polje, kao što sam se mnogih knjiga sjetio otkako sam u prvom licu počeo razmišljati o tome što je pandemija i što sve implicira. Prva knjiga koja mi je naum pala kada je zbog epidemije koronavirusa u Kini, a uskoro i u Italiji i drugdje, stupilo na snagu izvanredno stanje je roman La Peste (Kuga) francuskoga pisca i filozofa Alberta Camusa, izvorno objavljen 1947., a kod nas - kao Kuga - u nekoliko izdanja, ali uvijek u prijevodima Ive Hergešića na hrvatski i Jovanke Marković-Čižek na srpski jezik. Uopće me nije iznenadilo to što su se i neki drugi sjetili Kuge, nego me je iznenadilo to što mnogi koji su redovni pa i strastveni čitaoci nisu čitali to djelo ili čak nisu ni čuli za nj. A obavezno je štivo, kako rekoh.
Priča je to o fikcionalnoj epidemiji kuge, koja je u alžirskom gradu Oranu izbila tisuću devetsto četrdeset i neke godine. Ispod te priče Camus vjerojatno priča priču o nacističkonjemačkoj okupaciji Francuske, ali to može biti priča i o bilo kojoj drugoj zemlji ili gradu za totalitarnoga režima, rata, opsade… ili epidemije. Jer Camus kao moto svoga romana uzima citat iz Žurnala godine kuge Daniela Defoea, koji kaže: "Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom, koja ne postoji".
Kako god bilo, kad mi je početkom 2020. godine Kuga pala na pamet ili, bolje rečeno, kad mi je učestalo počela padati na pamet, shvatio sam to kao znak da je situacija vrlo ozbiljna i da se s njom treba suočiti kao što se suočavamo s drugim velikim i presudnim stvarima poput rata. I jesam se suočio, sa situacijom i s Camusovom Kugom. U skoro trideset godina nakon prvog čitanja ishlapili su mi mnogi likovi i detalji, a ostala mi je atmosfera koju Camus tekstom stvara i koju sam onomad osjećao kao svoju, te osjećaj da se radi o velikom ili, kako smo to učili govoriti u školskim lektirama, općeljudskom i svevremenskom djelu. Ali sve mi se vratilo kad sam Camusovu Kugu ponovno otvorio. I još sam naučio dosta toga o recentnoj epidemiji - svjetskoj, europskoj, balkanskoj, hrvatskoj, zagrebačkoj, trešnjevačkoj - jer Camus u Kugi nije pisao samo o 1940-i-nekoj ili 1992. godini, nego i o 2020. godini. Camusova snaga pripovijedanja, zaključujem čitajući opet ovaj roman, u tome je što priču o epidemiji vodi kao napetu priču, ali na jednakoj razini napetosti biva i njezin alegorijski negativ koji čitalac su-stvara s piscem. U Kugi i u našem životu: naivni počeci nesreće, kad nitko ne zna točno o čemu se radi i kad dominiraju samozavaravanje i vesela psihoza, polako se izobličuju u užas iz kojega nitko neće izaći neoštećen. A na onaj dan kada svjetski zdravstveno-politički krizni stožeri izađu pred kamere i mikrofone te kažu da je opasnost prošla i da se ukidaju i zadnje restriktivne mjere uvedene zbog koronavirusa, Camus će i dalje biti aktualan... (D.J.)
DOC. DR. SC. HRVOJE JAKOPOVIĆ
Izloženi smo industriji lažnih vijesti
Svijet je suočen s pandemijom globalnih razmjera i broj oboljelih i mrtvih svakim danom je sve veći. Situacija je zabrinjavajuća i u Hrvatskoj pa su uvedene strožije mjere kako bi se zaraza stavila pod kontrolu. O aktualnoj situaciji u kontekstu komunikacije uključujući i onu medijsku, razgovarali smo s doc. dr. sc. Hrvojem Jakopovićem, sa Fakulteta političkih znanosti Sveučilište u Zagrebu, Odsjek za strateško komuniciranje.
ZBUNJENI GRAĐANI
Koliko se promijenila percepcija stvarnosti u ovoj koronakrizi koju su "krstili" terminom "nova normalnost"?
- Od početka koronakrize percepcija se mijenjala ovisno o razvoju situacije i informacijama koje smo dobivali preko medija. Prije svega, kada su mediji u prosincu 2019. godine počeli izvještavati o prvim zarazama u Kini, građani u Hrvatskoj nisu bili osobito opterećeni kineskom situacijom i uz to vezanim događajima iz zemalja u okruženju. To je bila vijest o kojoj se tek usputno razgovaralo. Nakon što se zaraza pojavila u Italiji i proširila Europom, tema više nije bila u drugom planu. Prve zaraze u Hrvatskoj krajem veljače 2020. nametnule su temu koronavirusa kao jednu od vodećih u hrvatskim medijima, a posljedično neizostavnu temu razgovora među građanima. No "nova normalnost" manifestirala se tek tijekom prvog "zatvaranja" u Hrvatskoj kada su epidemiološke mjere prvi put građane dovele u situaciju da moraju mijenjati ili prilagoditi svakodnevne navike i životni stil.
Mjere su za brojne, osobito one koji se bave uslužnim djelatnostima, otvorile i mnoga egzistencijalna pitanja. Poslije "otvaranja" uslijedila je u lipnju prividna i kratkotrajna pobjeda nad koronavirusom te popratna slavlja. Opuštenost nije dugo trajala, ali ljeto je bilo opuštenije, a i mediji su temu stavili u drugi plan. Sve ono što se događalo tijekom jeseni, kao uvod u zimu, upućuje na potpuno različite i raznovrsne percepcije građana, medija, stručnjaka i političkih aktera vezane uz situaciju u kojoj se nalaze. Iz toga svega proizlazi da građani još uvijek ne znaju što je "nova normalnost" i po kojim ustaljenim obrascima bi se trebali ponašati.
S obzirom na sve što vidimo i čujemo, dojam je kako pandemiju prati medijski senzacionalizam i čini se kako je i sam COVID-19 postao celebrity. Vaš komentar?
- COVID-19 postao je medijska zvijezda. Takvih celebrityja nikad dosta u suvremenim medijima. Izvrsno se uklopio u medijsku mašineriju koja producira sadržaje gotovo u realnom vremenu. Tema vezanih uz COVID-19 ima napretek, a broje se klikovi, dijeljenje sadržaja, posjeti i sve ostalo što može privući oglašivače. Zbog tog je razloga industrija lažnih vijesti također raširenih ruku dočekala COVID-19. Uključili su se u sve to i brojni utjecajnici (influenceri) koji su prepoznali svoju priliku za zaradu. Zbog tog velikog interesa medijski prostor preplavljen je informacijama i dezinformacijama.
JESMO LI HUMANI?
Ukupno uzevši, koronakriza postavlja mnoga pitanja. Koja se najvažnija?
- Pandemija koronavirusa obuhvatila je sve aspekte društva i ljudskog života. Nametnula nam je da donosimo važne odluke, ali istovremeno da pokažemo kakvi smo ljudi. Imamo li kapaciteta nositi se s ovakvim problemima, jesmo li humani, koliko smo otporni i prilagodljivi. Bolest izazvana koronavirusom otvorila je mnoga pitanja. To su zapravo identitetska pitanja jer ovisno o tome kakav ćemo stav zauzeti i kako ćemo se ponašati otkrivamo tko smo zapravo. Hoćemo li cijeniti više ljudski život ili ekonomske parametre. Pitanje je to ne samo osobnih nego i društvenih vrijednosti čime određujemo daljnji smjer našeg osobnog razvitka, ali i razvoja kolektiva.
Godina je na izmaku, ali ćemo s koronom morati živjeti i u 2021. Bez obzira na teškoće, imamo li se pravo nadati u bolje sutra?
- Unatoč neslaganjima građana, stručnjaka i političkih aktera o tome kako bismo se trebali nositi s koronakrizom, oko jednog su gotovo svi složni, a to je da 2020. godina treba što prije proći. Upravo iz tog jednog zajedničkog pogleda na ovu situaciju, koja je malo koga ostavila ravnodušnim i zadovoljnim, rađa se nada. Ta nada počiva na pretpostavci da se od sada možemo bolje pripremiti za slične situacije, preventivno djelovati te jasnije uvidjeti što nam je zaista bitno i bez čega možemo. (D.J.)