Spletom bizarnih okolnosti, u sjeni dramatične pandemije, svijet se nalazi u tužnoj prilici obilježiti 40. godišnjicu ubojstva Johna Lennona. Podsjetimo, taj čin zbio se 8. prosinca 1980. godine, kad je Lenonna u 22.50 sati, ispred newyorške zgrade Dakota, ubio čovjek Mark David Chapman. Prema izjavama svjedoka, Chapman je čekao Lennona i Ono u sjeni prolaza u obližnje dvorište. Kada su njih dvoje izišli iz taksija i uputili se prema ulaznim vratima, Chapman je dozvao Lennona. Potom je ispalio pet metaka, od kojih su četiri pogodila Lennona. John Lennon napravio je nekoliko koraka i prije no što je pao, rekao je: "Upucan sam!". Chapman je, čekajući policiju, iz džepa izvadio primjerak knjige "Lovac u žitu". Zanimljivo je kako je dotičnu knjigu za vrijeme atentata imao i ubojica J.F. Kennedyja. Po dolasku policije Chapman nije pružao otpor i priznao je krivnju. Osuđen je na doživotni zatvor, a molbe za pomilovanje redom su mu do sada odbijane.

Vjerojatno svatko od nas pamti gdje se nalazio u trenutku tog besmislenog događaja, usput se pitajući po tko zna konji put kakva su to (bila) vremena u kojima se glazbenici ubijaju na ulici. No, ako i jest ubijen, Lennon živi vječno i nakon smrti, da budemo (opravdano) patetični! Njegova ostavština danas sjaji istom snagom, a da i ne spominjemo njegove skladateljske doprinose jednom popularnom sastavu iz Liverpoola. Beatlesima, naravno.


Kad danas mnogi tvrde da su Beatlesi bili, i ostali, najveći band svih vremena, to je možda premala, ili pretjerana ocjena. No, istina je da u povijesti show businessa nije bilo sličnog fenomena. Ukratko - 1963. Beatlemania je pokorila Englesku, 1964. pokorili su Ameriku i ostatak svijeta. Uvijek smo htjeli biti veći od Elvisa - kazao je tada u zanosu slave John Lennon! A u travnju 1964., prvih pet mjesta na američkoj top-ljestvici zauzimaju singlice čupavaca iz Liverpoola. Rekord koji nikada nije oboren.

John Lennon inače se rado sjećao ranih klupskih svirki Beatlesa iz Liverpoola i Hamburga (1960. - 1962.), i govorio da su to bili njihovi najbolji dani koji nikada nisu dospjeli na ploču. Čim su dospjeli u studio, izvorna oštrina Beatlesa morala se ispolirati i prilagoditi tržištu. Ipak, opus Beatlesa opće je blago čovječanstva, duhovno utočište za svijet koji je u ono doba bio u potrazi za nečim svježim i optimističnim. U doba hladnog rata izgradili su svoj stil na omladinskom revoltu, ponudili novi zvuk i image (frizure, odijevanje...), uveli nadrealizam u tekstove i opću kulturu (utjecaj Boba Dylana), nove standarde u skladanju, pjevanju, snimanju i opremanju albuma. Njihova raznovrsna glazba bila je stalna pratilja šezdesetih i time neizostavno dio milijuna života. Beatlesi su postali fenomen masovne popularne kulture s čijom su se glazbom, likom i stavom poistovjećivali mladi diljem planeta Zemlje.


Njihovi albumi su višeznačni i slojeviti, vedri i zabavni, nudeći istovremeno jednostavni rock‘n‘roll, ljubavne pjesme, parodije, folk balade, ironične djeliće sentimentalnog i slatkog, countryja i westerna, suvremenog bluesa, elizabetanskog romanticizma, komedije, cinizma i pronicljivosti te Paulove pjesme sa stilskim naznakama veselih dvadesetih i Johnove psihodelične uragane.


Skladateljski duo Lennon-McCartney mnogi smatraju najvećim kompozitorskim talentima od Schuberta naovamo, i dok su bili složni, lokomotiva zvana Beatles imala je kreativne pare (uz poneke Georgeove bisere) za furiozno guranje naprijed. Iako se njihovo skladateljsko umijeće često uspoređuje i s progresivnom stranom popularne glazbe, na prvim albumima ipak prevladavaju jednostavnije pop-pjesme s obradama starih ritam i blues i rock‘n‘roll majstora (Larry Williams, Little Richard, Chuck Berry, Arthur Alexander i dr.).

S druge, pak, strane, njihovi najveći oponenti Rolling Stonesi (uz ostale velike engleske grupe kao što su Kinks, Who, Yardbirds i Animals), predstavljaju prljaviju, siroviju, neizbrušenu rock-polovicu, iako te podjele nisu uvijek savršene. Prekretnica dolazi s albumom "Rubber Soul" (1965.), koji donosi nešto više od pukog zbira ljubavnih pjesama. Posebno se ističu pjesme "Michelle", "Nowhere Man" i "In My Life", a u "Norwegian Wood" George koristi sitar. Sljedeće godine Beatlesi napuštaju naporne turneje (zadnji koncert u San Franciscu - kolovoz1966.), uzimaju si vremena za širenje kreativnih granica i pod utjecajem istočnjačkih religija stvaraju album "Revolver" (1966.). Mnogi taj album smatraju primjerom zrelosti grupe, a posebno pjesma "Tomorrow Never Knows", sa svojim eksperimentalnim zvukom predstavlja rani primjer psihodelije. Tekst je djelomično posuđen iz "Tibetanske knjige mrtvih" i poziva na proširenje svijesti ("čuti boje i vidjeti tonove"), u bojama i vizijama podsvjesnoga. Pjesma je doslovce utjecala na tisuće bendova diljem svijeta. Onda 1967. dolazi legendarni album "Sgt. Pepper‘s Lonely Hearts Club Band", koji očarava čitavu generaciju i predstavlja vrhunac ljeta ljubavi i hipijevskog pokreta.


Nitko se do tada nije tako hrabro odlučio za korištenje neobičnih instrumenata kao što su melotron, harfa, sitar, tabla, a da i ne govorimo o puhačkoj sekciji i simfonijskom orkestru. Beatlesi su suvremeno vladali studijskom tehnikom, postizali neobične eho-efekte, glupirali se s orguljaškim dionicama sviranim natraške, a tekst pjesama otisnut na albumu revolucionira izradu omota ploča. Sve to bogatstvo instrumenata ne prigušava melodije i koncepciju albuma koji završava s fascinantnom "A Say In The Life", kolažom banalnih novinskih vijesti iz cijeloga svijeta. Taj biser donekle su ponovili s još dva klasična albuma ("The Beatles", tzv. Bijeli album, te "Abbey Road"). Na "Bijelom albumu" Beatlesi djeluju pomalo umorno i rezignirano, rastrgano i individualno, boreći se međusobno za protežiranje svojih pjesama, zaboravivši da su najjači kada djeluju kao grupa. George Harrison, sluteći nedostatak inspiracije i kraj grupe, poziva Erica Claptona da podigne kreativnu razinu, što se osjeti na očaravajućoj "While My Guitar Gently Weeps". Beatlesi polako gube interes za zajednički rad, John poziva na snimanje Yoko Ono, što posebno živcira ostale. Dok je trajalo, bilo je lijepo. Svatko treba skupiti hrabrosti za sljedeći korak, pa i John.

Lennon je bio tamnija, socijalno-politički svjesnija strana skladateljskog tandema Lennon-McCartney koji je svoja gorka iskustva djetinjstva, odrastanja, slave u Beatlesima, političkog i društvenog okruženja, znao kreativno pretočiti u glazbeni opus Fab Four. Nezadovoljan i sputan ograničenjima unutar grupe Lennon je prvi izdavao samostalne singlice i albume koji su prvobitno služili njegovoj psihičkoj katarzi i duhovnom oslobođenju u turbulentnim vremenima kraja šezdesetih. Singl "Give Peace A Chance", iz sredine 1969., odaslao je svijetu moćnu poruku i pola milijuna ljudi u Washingtonu pjeva pjesmu na dan moratorija zbog rata u Vijetnamu. Njegove pjesme rezale su oštrije nego noževi, pa američka vlada u panici naređuje tiho praćenje glasnogovornika buntovne omladine. Album "Live Peace In Toronto" snimljen je na festivalu povratničkog rock‘n‘rolla i okuplja sjajan band (na gitari Eric Clapton), no b-stranu upropaštava urlanje Yoko Ono. Na kraju iste godine Lennon je proglašen čovjekom desetljeća (uz J.F. Kennedyja), i nakon razlaza Beatlesa slijedi prvi pravi studijski album "John Lennon/Platic Ono Band" (1970.). Album donosi čudnu produkciju, minimalnu instrumentaciju, terapiju primitivnih vriskova, ali i bisere od pjesama kao što su "Mother", "Working Class Hero", "Well Well Well" i "God". U ovoj posljednjoj John se odriče svih svojih idola, mitova i iluzija šezdesetih, heroja tadašnjih vremena, ističući kako je san završio. U blasfemičnom vrhuncu na kraju se odriče i Beatlesa!


Mnogi smatraju ovaj album najboljim u njegovim karijeri, ali 1971. izlazi LP "Imagine" koji donosi melodičniji i mirniji pristup od svog burnog prethodnika. Naslovna pjesma odmah postaje hit-singl u SAD-u i Lennon se polako oslobađa nasljeđa Beatlesa. Konkurent za najbolji album postaje također "Some Time In New York City", iz 1972. Naslovna stranica zamišljena je kao novine, društveni komentar aktualnih događaja i podrška uhićenim političkim aktivistima i borcima za građanska prava (Angela Davis, John Sinclair i dr.). Tekstovi su bili agresivno nabijeni i usmjereni protiv britanske politike u Sjevernoj Irskoj, pokolju u zatvoru Attica, i uglavnom su ukazivali na noćnu moru tadašnjeg američkog života - Richarda Nixona. Album nije dobro prošao kod kritike, ali je donio sjajnu glazbu, svjesno crnačko blueserski obojenu. U studiju je Lennonu pomagala kultna njujorška grupa Elephant‘s Memory, a album donosi i nekoliko snimaka s Frankom Zappom i Mothersima, snimljenih uživo u dvorani Fillmore East.

Nakon tog burnog razdoblja, Lennon ulazi u mirnije i zrelije godine, rjeđe se pojavljuje na koncertima, posvećuje se obitelji i dobrotvornom radu. Odbacuje mogućnost ponovnog okupljanja Beatlesa i svoje singlice objavljuje na izvrsnom albumu "Shaved Fish". Od kasnijih albuma vrijedi spomenuti još "Walls And Bridges", iz 1974., s hit-singlom "Whatever Gets You Thru The Night". Na snimci gostuje Elton John, a Lennon mu se odužuje gostujući na njegovom koncertu u Madison Square Gardenu. To je, zapravo, bila oklada koju je John izgubio, pa se morao pojaviti na koncertu. Nije vjerovao da Elton John može kultnu "Lucy In The Sky With Diamonds" dovesti na prvo mjesto top-liste najuspješnijih pjesama. To je njegov zadnji javni nastup, a sljedeće godine pojavljuje se fascinantni LP "Rock‘n‘roll", gdje se uz pomoć Phila Spectora entuzijastički vraća svojim korijenima i uzorima (Little Richard, Lee Dorsey, Fats Domino, Chuck Berry, Sam Cooke itd.). Naslovna stranica je iz ranih dana Beatlesa - na privremenom radu u Hamburgu 1961. godine. Tih mjeseci konačno dobiva pravnu bitku i Zelenu kartu koja mu omogućava ostanak u omiljenom gradu, u New Yorku, u kojemu je, nažalost, i ubijen.


Od kasnijih igranih filmova spomenimo naslov "Dečko koji ne obećava" (Nowhere Boy), krasna i dirljiva posveta Johnovom djetinjstvu i odrastanju u Liverpoolu. Što se knjiga tiče, njih je impresivan broj, a o Lennonu pišu i danas znani i neznani autoru, uostalom kao i o Beatlesima.
Ukupno uzevši, doprinos John Lennona popularnoj glazbi i kulturi je nemjerljiv. Njegov rockerski, buntovni i oštar glas jedan je od najboljih koji je svijet čuo (poslušajte samo "Twist ‘n‘ Shout"), njegova ritam-gitara stvarala je neponovljivi ugođaj, a kompozitorski talent predstavlja senzitivnu, umjetničku, romantičnu stranu rock‘n‘rolla. John Lennon je bio autor koji je tražio "vječnu istinu", i kao takav bio je i ostao ikona masovne popularne (sub)kulture i njezin najveći glasnogovornik, za neke ljevičar, a za druge samo glazbenik. Kao takvog svijet ga pamti i danas, a neće ga zaboraviti - nikad!