Kad sam prije dvije godine čula da knjižnicu Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku moramo seliti, znala sam da će biti divno raditi u Tvrđi - svaki dan dolaziti na posao u barokno zdanje, šetati njezinim ulicama punim priča i povijesti, osjećati se bar nakratko pri odlasku s posla kao turist u svome srednjoeuropskom gradu. Ali tada nisam znala kolike smo sretnice kolegice iz knjižnice i ja što ćemo imati i takav pogled s radnog mjesta.

Stilsko šarenilo pročelja zgrada koje okružuju klasični četvrtasti oblik trga popločenog sivim kockicama, bijeli kipovi visokog Kužnog pila u sredini, i nebo čiji pogled ništa ne zaklanja, čine da je Trg Sv. Trojstva ne samo funkcionalan, nego i estetski vječno šarmantan. Iako je nekad bio zeleniji, drago mi je da je ipak, za razliku od nekih drugih trgova, zadržao svoje zelenilo, osobito ginka, koji mu daje dušu. Pogled na to drvo i cijeli trg s prvog kata zgrade glavnog zapovjedništva pravi je recept za instantno opuštanje, bilo da trebate pauzu od posla, ili kao naši studenti, dok rade u čitaonici, pauzu od učenja.

Trg nije samo prekrasan za gledanje, on je divan i za slušanje. Zvuci violine koji dolaze iz Glazbene škole Franje Kuhača susreću klavir s naše Akademije. Ujutro se izmjenjuje glas turističkog vodiča koji na engleskom priča o osječkoj povijesti povećoj grupi turista, s hihotom srednjoškolaca koji pod odmorom prepričavaju svoje jučerašnje zgode. Popodne žamor s terasa kafića presijecaju zvuci moderne glazbe. Ta se živost osjeća svakodnevno, no najviše kad su neka događanja, a tada nam naš pogled na trg pruža sav taj šušur na dlanu.