Grad je živo biće, on nije stvoren za jednu generaciju, svaka je iza sebe ostavila nešto prepoznatljivo po čemu se piše povijest, pa i moja. Svijet nije krenuo od nas. Mi smo u njemu mala epizoda, i svako u svojoj epizodi može dati svoj doprinos, pa tako i ja…

Dok si dijete, grad gledaš drukčijim očima. U toj se jednostavnosti uvijek nalazi izvorište ljepote grada u kojem si rođen. Tu kreće priča o dječaku kojemu je od prvog njegovog koraka najdraža igračka bila lopta, pa sve do danas. Igralište OLT-ove Kolonije, rukometni tereni na V.B.K.-u, košarkaška igrališta na Sjenjaku bila su mjesta gdje sam provodio najviše slobodnog vremena igrajući nogomet sa svojim vršnjacima. I sve tako dok me jednog dana nije majka odvela u Gradski vrt i predala u ruke trenerima u NK Osijek. Sjećam se da nas je bilo jako mnogo na treningu i da je prvi trening završio dosta uspješno za mene, zabio sam tri gola. Nakon treninga trener Karapandža rekao je: "Neka mali i sutra dođe“.

Tih godina nogomet je bio samo jedan od sportova u Osijeku koji su djeci davali mogućnost dokazivanja i napretka. Rukomet, odbojka, košarka, kuglanje, atletika..., bili su sportovi koji su me isto mogli privući, ali nogomet je bio ono što me zanimalo i nisam se premišljao ili dvoumio ni u jednom trenutku da će nogomet biti dio mog života. Isto tako, druga zanimanja, policajca, vatrogasca, ili odvjetnika, nisu me zanimala - i to su moji roditelji shvatili i dali mi veliku podršku da se bavim onim što najviše volim. Preseljenjem 80-godina na Sjenjak približio sam se Gradskom vrtu na samo stotinjak metara. Sve mi je bilo nadohvat ruke, i škola, i igrališta u naselju, tako da su se dolasci kući tijekom dana sveli na kratka intermeca između nastave, treninga i igre. Ali meni je jedina želja bila igrati nogomet i zaigrati jednog dana za seniorsku momčad NK Osijek. Nije bilo pomisli o eventualnom studiranju, nego samo tvrdoglava želja postati nogometaš, a kad se nešto žarko želi onda se i cijeli univerzum udruži da se to i ostvari. Mnogo je treninga, strpljenja i napornog rada potrebno da bi se to ostvarilo, ali nije mi bilo ništa teško, naprotiv. Podrška roditelja i njihovo nemiješanje u odluke mojih trenera napravili su da sam osjetio i lošu stranu ovog posla, i to već kao dijete. Izgradilo me to kao osobu već tada, pa mi sve poteškoće kojima sam se susretao tijekom karijere nisu predstavljale problem, nego sam im se znao suprotstaviti i iz njih izići jači. I tako sve do dana kada smo svi u gradu morali prolaziti kroz strahote rata brinući se za svoje roditelje i sve ljude koji su mu bili izloženi.

Početkom 1992. kreće 1. Hrvatsko nogometno prvenstvo u kojem, ne igrajući ni jednu utakmicu u Gradskom vrtu, osvajamo 3. mjesto. Bio je to sjajan rezultat, s obzirom na to u kakvim smo uvjetima radili i živjeli. Sjajna je to generacija nogometaša bila i postignut je maksimum, iako je želja bila 1. mjesto… Mislio sam - sljedeća je sezona naša. Međutim, ratni je vihor napravio to da je situacija u gradu i klubu bila takva da je bila nužna prodaja jednog igrača kako bi se preživjelo i kocka je pala na mene. Odlazim u Španjolsku bez ostvarenja svoga cilja, s nadom da će doći i taj dan kada će Osijek slaviti prvaka… Sedam je lijepih španjolskih godina brzo prošlo i još me više izgradilo kao igrača i čovjeka. Prošao sam mnogo lijepih i ružnih situacija koje sam shvaćao kao izazove koje moram svladati i učiti iz njih.

Nakon sedam godina izbivanja iz Osijeka, krajem 1999. godine, stiže poziv čelnih ljudi NK Osijek, i povratak u grad i klub bio je brzo dogovoren… Kažu da se grad ne voli samo zbog zgrada, parkova, pješačkog mosta, Tvrđe, Srednjike ili Copacabane, nego se voli i zbog ljudi koji žive u njemu. Mogu reći da sam 2000. godine proživio svoje najljepše igračke dane i ljubav koju sam tada osjetio od navijača i ljudi koji vole i navijaju za klub bila je neopisiva. Ljudi su živjeli za utakmice NK Osijek, radovali se pobjedama, uživali u pozitivnoj navijačkoj euforiji koja nam je svima bila na ponos. Ta je jesen 2000. nešto što je upisano zlatnim slovima u sjećanjima svakog navijača i završena je sa sedam bodova prednosti u odnosu na one koji su bili iza nas. Nažalost, situacija u klubu je bila takva da se moralo preživjeti, pa se klub odlučuje za moju prodaju u 1. FC Kaiserslautern. Tako želja da konačno budemo prvak HNL-a s mojim NK Osijek ostaje pusta želja i nastavljam karijeru u Njemačkoj. Klub završava tu sezonu na 3. mjestu HNL-a i tako moj drugi pokušaj biti prvakom ostaje velika želja… Nakon tri godine u Njemačkoj odlazim u Austriju, gdje završavam svoju karijeru nogometaša. Zadnjih godina nogometne karijere upisujem trenersku školu pri Akademiji HNS-a i dobivam sve potrebite licence za vođenje nogometnih ekipa na najvišoj razini. I tako kreće moj trenerski put, FC Kaernten, FC Lustenau, WAC, Austrija Beč, Spezia Calcio, Lech Poznan i GNK Dinamo, klubovi su s kojima u 471 utakmici karijere izgrađujem svoj trenerski stil te, s više ili manje uspjeha, tražim mjesto pod suncem u trenerskom svijetu, u kojem je trener jako važan za ostvarenje pozitivnog rezultata.

Početkom rujna dobivam poziv vodećih ljudi u NK Osijek koji mi nude posao trenera i daju veliku odgovornost u radu. Nakon 20 godina, ja i moja obitelj na mjestu smo s kojega smo krenuli u bijeli svijet. Bijeli svijet koji kod nas nije uspio promijeniti osječko zatezanje u govoru, ili onaj čuveni "lega“… Vraćam se u moj klub i u moj grad. Klub koji svakodnevno raste i za godinu će dana imati najljepši stadion u Hrvatskoj, u grad koji sjaji isto onako kako je sjajio u svojoj povijesti.

Trinaest sam godina trener. Vodim u tih 13 godina računa o tome da budem okružen kvalitetnim suradnicima koji isto kao ja šire optimizam i pozitivu, poštujući svakog pojedinca koji radi za klub, kao i svakog navijača tog kluba. Motiviran trener je motivirana ekipa, jer ekipa je ogledalo trenera. To je nešto čega se držim svih ovih godina i na taj način preuzimam veliku odgovornost za sve dobro i loše što se događa… Širim atmosferu zajedništva i momčadskog duha na sve koji rade u klubu, jer ćemo samo na taj način doći do cilja. Svakodnevno ljudima s kojima radim pokazujem koliko vjerujem u njih i dajem im veliku podršku u njihovom radu. Volim odgovornost, ali volim i da su ljudi s kojima radim također odgovorni u onome što rade. Svatko ima moj respekt, ako je taj respekt obostran. Tako gradimo zdravu atmosferu, jer samo iz zdrave atmosfere može doći i veliki rezultat….Mentalitet i gard pobjednika, to je ono što nam je važno za postizanje najvišeg cilja. Radimo svakodnevno na tome…, uz veliku podršku svih u klubu, kao i naših navijača. Navijača kojih trenutačno nema na tribinama, ali koje osjećamo i koji nam daju snagu da za ovaj klub i grad damo najbolje od sebe. Doći ce i taj dan kada ćemo zajednički slaviti naše pobjede i radovati se njima… Siguran sam u to…. Ovaj grad diše i živi nogomet. Ovaj grad zaslužuje zbog svoje povijesti nešto veliko. Nešto veliko u što vjerujemo i za što naporno radimo. S mnogo optimizma i vjere u uspjeh doći ćemo na vrh… Danas, sutra, ili kada već, jer kad nešto žarko želiš, ponavljam, cijeli se univerzum uroti da to i postigneš. Osijek to zaslužuje, i to će dobiti. Bit će to zajednički uspjeh svakog Osječanina koji živi za ovaj grad i koji voli klub. Treća sreća.

Sretan ti tvoj dan, grade!