Moje ime je Tea i nisam ni po čemu posebna. Dobro, možda po tome što sam s 34 godine dobila rak dojke. Što sam tijekom te sulude bitke pisala blog o svakom koraku svog liječenja. Što sam rekla naglas da idem kod psihijatra i da me tuđa mišljenja ne zanimaju. Javno obrijala glavu preko Facebooka i pričala svima o svojoj mastektomiji. Što sam se vratila na posao dva mjeseca nakon posljednjeg zračenja i usporedno s tim pokrenula vlastiti brend. Što sam zajedno s prijateljima opremila Odjel dječje onkologije na Klinici za pedijatriju u osječkom KBC-u. Sve to s maramom na glavi i bez fige u džepu.

Neću vam pričati o samoj dijagnozi… O mislima koje ti prolaze glavom kada saznaš da boluješ od bolesti koja je nepredvidljiva i čija je statistika crna kao crni petak. Neću vam pričati kako je primiti kemoterapiju ujutro, a popodne igrati se s djecom i biti nasmijan. Pozitivan. Dostupan.

Neću vam pričati o tome kako je kad ostaneš bez dojke, trepavica i obrva, i kad uđeš u umjetnu menopauzu. Kad se svakodnevno zaključavaš u kupaonicu da bi plakao na podu. Kad razmišljaš trebaš li kupiti grobno mjesto. S 35 godina. Trideset pet.

Pričat ću vam kako je kada pokraj sebe imate supruga koji u trenutcima vaše nemoći preuzme sve na sebe. Majku koja vam svaki dan kuha ručak. Sestru koja šminka vaše lice da biste bar malo bili lijepi. Tatu koji vas masira. Prijateljicu koja okrene cijelu bolnicu za vas. Prijatelje i obitelj koji vas vode u šetnju, kupuju namirnice, razvoze djecu. Kada imate šefa koji vam čitavo liječenje uplaćuje punu plaću. Kad ti farmaceutkinja koju si jednom vidjela u životu pošalje vitamine. Kad se svaki tjedan nalaziš sa psihoterapeutkinjom, koja koristi svoje slobodno vrijeme da bi razgovarala s tobom i dala ti savjet kako dalje. Kada ti onkologinja odgovara na Viber poruke u 10 sati navečer. Kad dobiješ paket od prijateljica koje nisi vidio 20 godina.

Pričat ću vam o dobroti koju sam doživjela u tih osam mjeseci svojeg liječenja. O dobroti koju primam i dandanas. O povezanosti sa ženama koje su prošle ili još uvijek prolaze istu kalvariju kao i ja sama. O njihovoj hrabrosti. Optimizmu.

Nije lako. Lagala bih kad bih rekla da me nije bilo strah. Tada i sada. I dok ovo pišem, osjećam ogroman strah. Ali ne želim mu se predati. Imam još velikih planova. Neostvarenih želja. Želim još života. Lijepih trenutaka. Želim još uspomena. Smijeha i suza. Želim čak i suze. Želim sve. Nisam gotova još. I zato strahu kažem "NE". Ne, danas. O tebi ću misliti sutra. Možda ne ni sutra. Kad budem imala vremena. A ja nikad nemam vremena.

Kad si bolestan, ti više nemaš beskrajan popis želja. Imaš samo jednu želju. Kad si bolestan, svoju okolinu gledaš nekim drugim očima. Počinješ primjećivati sitnice. Cijeniti stvari koje većina ljudi i ne vidi. Pa tako osjetiš miris svježe pokošene trave u parku. Odjednom, klupe na promenadi tebi su najudobnije ikad, a pješački most svijetli čudesnim bojama. Kopika ti je najzabavniji aquapark, a komaraca više nema. Čak ti ni kamene kocke u Tvrđi više nisu mrske. Šećeš se najljepšom šetnicom u Kopačkom ritu. Sve to dogodilo se meni tijekom moje bolesti. Živjela sam neki drugi život u kojemu stvari poput običnog buđenja više ne uzimaš zdravo za gotovo. Jer možda se sutra ne probudiš. Sutra možda više neću vidjeti čudesne boje mosta ili prolaziti najdivnijom šetnicom. Sutra me možda neće biti.

Želim ti da na tren svijet gledaš mojim očima. Da vidiš svaki list prije nego što bude pometen. Da čuješ udaranje krila one ptice dok se šećeš šumom i da osjetiš zraku sunca na svom licu. Da se ne ljutiš kada nema mjesta u tramvaju ili ti netko oduzme prednost na cesti. Da uživaš u životu. Želim ti sve. Samo bez bolesti. Jer onda si možda već zakasnio.

Valjda iz svega toga razvila se ideja da učinim nešto što će pomoći nekome drugome. Dotada, uvijek sam uplaćivala novac kada su bile neke humanitarne akcije, no sad, nakon što sam se suočila s činjenicom kako je život krhak i kako brzo dođeš iz stanja potpunog zdravlja do stanja da se boriš za vlastiti život, željela sam učiniti nešto više. Krenulo je spontano, ali val dobrote čak je i mene iznenadio. Ja sam samo okretala brojeve, a ljudi s one strane žice govorili su "da", "može", "želim" i "hoću". Uz pomoć mojih ljudi, suprug i ja uspjeli smo opremiti dnevni boravak Dječje onkologije u samo nekoliko dana. Moji ljudi, moji prijatelji, bili su uz mene u bolesti i u zdravlju. Pomogli su mi da prebrodim najteže razdoblje moga života time što su samo bili uz mene. Svatko na svoj način. Kako je tko mogao i znao.

Meni je moja bolest promijenila pogled na svijet i okolinu u kojoj živim. Ušuljala se vrlo tiho. Podlo. Ali opet, otvorila je moje oči i učinila da razlikujem bitno od nebitnoga. Dobro od onog manje dobroga. Dovela u život ljude anđele, a one koji su bili tu prije bolesti učinila da ih cijenim još više. Učinila me hrabrom. Nepobjedivom. Smekšala moju čeličnu osobnost. Unijela neke druge boje osim bijele i crne. Navela me je da shvatim da nisam tu da bi meni bilo dobro. Tu sam da učinim neke velike stvari. Možda ne velike za svijet, ali velike za mene i ljude oko mene. Tu sam da pomognem drugima. Da potaknem druge da budu bolji. Da malo više misle na druge. Da sjaje najljepšim sjajem.

I zato idi - i sjaji!