Dođem s posla, natočim si rakijicu, iziđem na balkon, krajičkom lijevog oka uvijek vidim najvažniju kulturnu instituciju grada - Dravu, viseći most i redovito pomislim: Je***e, što mi je dobro. I uistinu jest! Od milja ga zovem gnijezdo, stan je l’. S vrha imam pogled na cijeli grad, ne znam koji je dio dana ili godišnje doba ljepše. Iz moje perspektive on je i dalje zelen, velik, bogat, pun potencijala, ispunjen ‘mekanim’ i ‘velikim’ ljudima koji mu na ovaj ili onaj način žele dobro. Istina, uvijek može bolje, zapravo mora. No, iskren ću vam biti, briga me za druge. Doduše, ne zapravo, ali želim naglasiti, umorih se od stalnih zanovijetanja i zanovijetala. Ne valja ovo, ne valja ono, zašto nisu onako, ja bih to bolje ovako! I tu dolazim do zaključka, pa hajde, napravimo bolje. Svatko u svom mikrosvijetu, poštujući jedni druge, pomozi, načini, otvori se potencijalima koje ovaj grad uistinu nudi. Tu su, primjera ima mnogo, ljudi se bore, grebu, mogućnosti i prilike stvaraju sami, prepoznaju ih i uzimaju. Nije lako, al’ od čekanja sljedećeg tramvaja nemaš ništa. Istrgni se iz sustava, poštuj ga, ali se istrgni. Sustav nas od malih nogu kroti, sputava, oblikuje prema svojim sebičnim zamislima i potrebama. Tjera nas da živimo i mislimo u ‘kutiji’. Umjesto toga uči, čitaj, radi, stvaraj, cugaj, voli, druži se, posadi stablo, pomozi prijatelju, budi dobar čovjek i, najvažnije od svega - razmišljaj izvan kutije. Jer ovaj naš mali grad na rijeci Dravi, kakav god da je ponekad, treba upravo to. Biti, postati i ostati otvoren u punom smislu te riječi. Cijenimo ono što imamo, a pogled na vizure našega grada govori da imamo mnogo.