U kuću na Dravi uselili smo se početkom ljeta, nakon što smo dugo godina živjeli u stambenoj zgradi. Osim kuhinje i kupaonice, prvo smo uredili terasu s pogledom na rijeku. Posvuda smo imali improvizirani namještaj, a terasa je dobila nove stolice i stol i tako postala naša nova dnevna soba. Prizori koji se vide s terase ostavljali su nas prvih dana bez riječi, a nismo ravnodušni ni danas, petnaest godina poslije.

Ta prva ljetna jutra u novoj kući otkrila su nam najljepše slike koje se na rijeci mogu vidjeti. Sunce izranja nizvodno, iza meandra, dok na drugoj obali noć još spava u šumi. Nad crnom i naizgled mirnom rijekom, u tamnoj sjeni šume, uzdiže se nestvarno bijela jutarnja magla koja traje koliko i pjena u šalici kave. Zamotana u dekicu u svježe jutro, pijem svoju prvu kavu i slušam ptice. Na drugoj obali već počinje Kopački rit. Široki pojas šume koji vidim s terase utvrđuje lijevu obalu i prekriva poplavno područje, sve do Parka prirode. Šuma s druge strane rijeke je kulisa koja se, ovisno o godišnjem dobu ili dobu dana, neprestano mijenja, najviše na prijelazu godišnjih doba. Sunce na zalasku istakne formu i teksturu stabala, nakratko se izoštri slika, pa imam osjećaj da preko rijeke mogu vidjeti svako drvo, svaku granu i grančicu.

Dravski su prizori možda još ljepši kada padne snijeg. Dok sunce obasjava snježne kapice po lampama promenade, po klupama i na obalu izvučenim čamcima, dolje uz rijeku, na kraju stepenica koje se spuštaju u vodu, skupljaju se gladni labudovi i patke. Znaju da će dobiti kruha, jer to je red. Šetači i susjedi više puta dnevno donose ostatke i cijelu zimu hrane gladuše. Najviše im se raduju klinci, kojima je bacanje kruha u vodu ritual. Te su se velike ptice odavno udomaćile, ne boje se ljudi, izlaze iz vode onako gegave i nespretne po snijegu i prilaze šetačima. Same uzimaju hranu iz vrećica i ostavljaju patke gladnima. A šuma, ona o kojoj cijelo vrijeme pišem, onako bijela i netaknuta, djeluje rabuzinovski nevino. Blistava, daleka i spokojna.

U rano proljeće propupa nova zelena boja. Na sivim, uspavanim vrbama izrastu svjetlozeleni listići i za dva-tri tjedna zaraze zelenilom topole koje ih u pozadini nadvisuju. Ispod krošnji vrba nadvijenih nad rijekom, uz lijevu obalu, ribiči zorom nepomično sjede na čamcima. Ugriju se tek na prvim zrakama ljetnog sunca. Jedan pjeva. Punim glasom, koliko ga voda nosi. Pa oko pola devet polako rinuje čamac na gradsku stranu Drave. Sjedi u čamcu još neko vrijeme dovikujući se s penzionerima na klupi, pa onda pokupi štapove, kante s kederima, ribom, ribičkim drangulijama, priveže čamac i tako natovaren pođe kući. Ili u ribarnicu, nema smisla doći kući praznih ruku.

Dramatično je samo za ljetnih oluja. Koliko su intenzivne, toliko i stravično lijepe da uvijek pomislim kako sam pogreškom upala na snimanje nekog hororca. Prije četiri godine bile su takve dvije, dan za danom. Prva je u pola sata istresla dušu, a druga je lomila sve pred sobom. Cijeli sam sat s terase gledala kako se uz zastrašujući zvuk lome i pucaju stabala, padaju stare vrbe i tople. Šuma prijeko je odjekivala, a eho je dodatno pojačavala grmljavina. Zbog jakog vjetra paralelno s rijekom tekla je kiša. Fenomen vodoravne kiše koja lebdi iznad Drave jednom ću pokušati snimiti kamerom.

Inače, gotovo uvijek, toliko je mirno da misliš da je grad udaljen kilometrima. Ljeti vidimo da smo u gradu kada se šetalište ispuni šetačima, a kruzeri tiho prolaze prema Dunavu.

Ljeti su penzići na klupi još od pet ujutro. Spuste se iz okolnih ulica, iz susjednih kuća i kućeraka, netko pješice, netko na biciklu. Poznaju se još od djetinjstva i oni su stvarno posebna priča. Već od zore dižu graju. Govorim prijateljima da su ljetna jutra ispred moje kuće kao u školi, na velikom odmoru. Godine nose svoje i sigurno su već svi pomalo nagluhi, pa bi razgovor koji bi, primjerice, vodili na klupi ispred zgrade u nekom naselju bio puno tiši i diskretniji nego ovdje na našoj “seoskoj” promenadi. Skrivena zidićem terase, htjela - ne htjela, prisluškujem ih. Umjesto nerazumljivog mrmljanja čujem jasno i glasno izgovorene rečenice. S politike se s lakoćom prelazi na sport, kad se obradi zdravstveni sektor, eto neke lokalne pikanterije, uvijek se nešto nađe za komentar, pa se sve završi zadirkivanjem i šalama i onda sutra - opet na starom mjestu!

Ovdje, na samom kraju donjodravske promenade, nakon Velike poplave, 1967., sagrađeno je samo nekoliko kuća. Ima i nešto starih, izgrađenih “za vrijeme Franje Josipa”, ostalo su vrtovi. Ulice koje okomito ulaze na Donjodravsku obalu slijepe su ulice. Dovezeš li se ili došetaš do kraja npr. Lađarske, Ciglarske ili Banove ulice, do dravske šetnice, ušao si u drugu dimenziju: u gradu si, ali se ne možeš oteti dojmu da si u isto vrijeme na selu. Sve nekako podsjeća na stara vremena, na priče Jagode Truhelke. Nedavno, dok sam ponovo čitala njezinu knjigu, bez problema sam mogla predočiti njemačke kuće visokih pročelja, s kibic fensterima, ali i zemljane kućice sa starim dvorištima, ruže i jorgovane u njima, mlinove na Dravi, kompu koja je od Kožare vozila u Podravlje. Takve se kuće još mogu pronaći u nekim donjogradskim ulicama, a znam da još postoje i vrtovi sa starim sortama božura. U proljeće se iza visokih kapija osjeti njihov miris pomiješan s mirisom jasmina. Osjećaj da si stopljen s prirodom, s lokalcima koji su doživjeli Veliku poplavu i odvojenost od fensi dijelova grada daje ovom mjestu poseban čar, koji ne možeš doživjeti dok ovdje ne živiš.

Zaboravila sam još spomenuti donjodravske zalaske. “Nikad i nigdje nisam vidio tako spektakularne zalaske kao što su u Osijeku”, rekao mi je jednom prilikom prijatelj koji se doselio prije nekoliko godina u Osijek. Tada smo sjedili na dravskoj terasi, gledali taj najčarobniji zalazak i pili sok od bazge ubrane u dvorištu iza kuće. U daljini je u kontralihtu bliještao grad, vlak je vozio prema Baranji, šetači su izveli pse...